A šta da radim?

sNe znam što želim. Ne znam tko sam ja. Osjećam se izgubljeno. Osjećam da nešto ne valja. Želim to promijeniti. Ne znam kako. Ne znam odakle da počnem.

Super. Na pravom si mjestu. Vjerojatno te neka životna kriza u obliku razvoda, otkaza, smrti ili bolesti dovela do ruba i jasno ti je da ovako dalje ne možeš i ne želiš. Klupko života postane prezamršeno. Teško ti se uhvatiti za neku nit i početi ga raspetljavati. Ne znaš odakle krenuti. Dobra vijest je da nije važno s koje “strane” kreneš. Bitno je da počneš. Možda si pročitao hrpu self help i duhovne literature. Pročitao si da postoji nešto što se zove “pravo ja”, “više ja”, središte, izvor… u prijevodu ono “najbolje od nas”. Mjesto na kojem je već sve dobro. Mjesto na kojem postoji sigurnost, užitak, osobna moć, povezanost s drugima iz vlastite autentičnosti. Mjesto na kojem se ne bojimo govoriti vlastitu istinu i biti svoji. Mjesto na kojem imamo osjećaj više svrhe i povezanosti s Bogom/višom silom/prirodom/univerzumom. Mjesto na kojem suosjećamo sa sobom i drugima. Mjesto na kojem osjećamo blaženstvo i mir.

 

Možda te nije natjerala kriza da potražiš to mjesto već neka unutarnja čežnja. (Ne)jasan osjećaj da nešto nedostaje. Kao što rekoh, na pravom si mjestu u pravo vrijeme. Ono što trebaš znati za početak je da se radi o putovanju. Ovo putovanje nema prečica. Ako ih otkriješ, bilo bi mi drago da mi ih javiš. Uopće nije bitno što si radio i gdje se sad nalaziš (osim da razumiješ kako si stigao na ovo mjesto i da više ne činiš ono što si činio do sad). Bit će ti potrebna potpuna iskrenost naspram sebe uz istovremeno suosjećanje. Dobro će ti doći i podrška izvana od terapeuta, bliskih ljudi, prijatelja, partnera ili obitelji. Netko tko će biti tu za tebe kad budeš izgubljen, kad poželiš odustati od sebe. Netko tko te voli i kome je stalo do tebe. Netko tko će te podsjećati da si ti božanska kreacija, savršena upravo ovakva kakva je. Netko tko će biti rame za plakanje i netko tko će slaviti tvoje “uspjehe” i pobjede. Netko tko će se radovati s tobom. Netko tko će te podsjećati koliko vrijediš i pomoć ti bildati vlastito samopoštovanje.

Još će ti trebati jasna namjera da želiš otkrivati svoje “pravo ja”. Možda ne znaš kako ćeš doći do toga, ali svakodnevno podsjećanje i postavljanje ove namjere polako, ali sigurno će te voditi na ovo uzbudljivo putovanje prema sebi, prema Životu. Osim namjere i podrške prijatelja, odnosno terapeuta, dobro će ti doći i “mapa” po kojoj se možeš kretati. “Mapa” nije fiksna stvar. Ovo je mapa koju ja koristim i nadopunjavam.

  1. Za početak moraš shvatiti da je većina tvojih reakcija (pogotovo u stresnim i izazovnim situacijama) automatska. I to je ok. Neke od njih se neće promijeniti koliko god radio na sebi. I to je ok. Da bi “ulovio” vlastitu automatiku dobro je voditi dnevnik ili nekakvu kontemplaciju o tome kako ti je protekao dan. I to se odnosi samo na one situacije u kojima osjećaš nelagodu. Kad mi prijateljica uputi kritiku. Kad šef ne primjećuje koliko radim ili kad me partner nije nazvao, a ja to očekujem. Na ovaj način počnemo razvijati “promatrača”. Promatrač je dio nas koji je zainteresiran, objektivan i suosjećajan. On može “vidjeti” da smo se osjetili povrijeđeno (istina) kad nas je prijateljica kritizirala, ali smo se pravili da to ne utječe na nas (automatika). Ili smo se osjetili nesigurno (istina), pa smo navalili kritikom na prijateljicu (automatika) kako bi povratili osjećaj sigurnosti…. Promatrač omogućava da objektivno vidimo situaciju i da ju doživljavamo manje osobno.

  1. Kao što vidiš, ispod “automatike” se krije “istina”. Već samo uviđanje istine nas vodi korak bliže sebi. Ovo je relativno lagano uz malo dobro volje i želje za samopromatranjem. Uz “istinu” postoje osjećaji koji su također autentični i koje si moramo dozvoliti. Moramo si dozvoliti osjetiti osjećaj nesigurnosti koji postoji u nama, “potonuti” u njega i “biti s njim”. “Automatika” na krivi način pokušava stvoriti osjećaj sigurnosti i tako nas udaljava od nas samih.

 

  1. Ukoliko dozvolimo osjećaj nesigurnosti i ne bježimo od njega, pojavit će se potreba. Očito je ovdje potreba za osjećajem sigurnosti. Trebamo vidjeti koji impuls postoji u nama. Što je to što nam treba da bi se osjećali sigurno? Da li to možemo tražiti kako bi se osjećaj sigurnosti počeo stvarati unutar nas, na nivou tijela i nivou sustava. Naše “pravo ja” (sunce) uvijek postoji, samo osjećaji koje smo potisnuli (oblaci) ne dozvoljavaju da ono uvijek sjaji. Dakle, dozvoljavanje, osjećanje i prolazak kroz osjećaje dovode do transformacije (oblaci se raziđu). Gdje god da jesi moraju postojati osjećaji od kojih stalno bježiš, a upravo oni su putokaz kući. Potiskivanje osjećaja stvara sve više oblaka, a naše tijelo može podnijeti samo određenu količinu potiskivanja. To dovodi do zastoja energije i u konačnici bolesti. Tako da je bolest putokaz prema sebi.

  1. Ono što još može pomoći da otkriješ što želiš je da se stalno iznova i iznova pitaš “Što želim raditi u ovom trenu ako mogu raditi bilo što? Što bih radio da imam para koliko želim?”

  1. Što bi radio da znaš da imaš još 6 mjeseci života? Ili još bolje, da ti je ovo zadnji dan života? Što ako imaš još 3 udaha prije smrti? Što ti postaje bitno? Sve što se javlja u tom trenutku kao slike, osjećaji i misli su također jasan putokaz prema onom što stvarno želiš. Moje pitanje je kako to da to već ne živiš? Što čekaš? Čiju dozvolu? Koje izgovore imaš? U konačnici ili imamo stvari koje želimo ili imamo hrpu izgovora zašto to još nije tako. I, ako si već počeo biti iskren prema sebi, relativno lako i brzo ćeš shvatiti gdje sam sebe muljaš i zavaravaš. Nemoj se hvatati za aktivnost koju radiš već za osjećaj koji se javlja dok radiš to što želiš raditi. Vidiš kako se tvoja unutarnja i vanjska realnost mogu susresti na obostrano zadovoljstvo. Teško da mogu postati profesionalni nogometaš u tridesetsedmoj godini, ali mogu igrati nogomet i vidjeti kakav to osjećaj stvara u meni. Nakon toga trebam vidjeti gdje i kako mogu stvoriti taj isti osjećaj dok radim nešto drugo i da li mi to omogućava život kakav si želim.

  1. Još jedna dobra metoda je vidjeti što ne želim u svom životu i to postepeno početi micati. Kroz tu gustu šumu svega što ne želim, na kraju se probijem do onog što stvarno želim.

  1. Dobro će ti doći “dječji um”, tj. um početnika. Um koji je znatiželjan i koji ne zna za neuspjeh. Um koji traži načine, a ne izgovore. Um koji je željan širenja i istraživanja, a ne trpanja u uske (samo)nametnute okvire. Istražuj, igraj se. Ako te “vuče” nešto, idi za tim. Sadi tikvice, pleši, crtaj, postavljaj prozore, mijenjaj klime, kopaj zemlju ili nemoj ništa raditi. Na ovakav način ćeš saznati što ti eventualno ne paše kad probaš (makar si mislio da bi ti se svidjelo), tj. ako ti se svidi vidjet ćeš gdje će te dalje odvesti. Istražuj. Siguran sam da si jedinstven. Ovdje si sa svrhom. Imaš talente koje svijet treba. Tvoja zadaća je otkriti ih i onda ponuditi svijetu na obostrano zadovoljstvo.

 
s
 
– Dane Cvijanović
http://www.facebook.com/energoterapija
http://www.dane-cvijanovic.com