Žalovanje

Prije ili kasnije u procesu osobnog razvoja i rada na sebi naći ćete se u ovom prostoru. Neće to biti obična tuga, to će biti D-mol. Raspoloženje koje može trajati danima ili mjesecima. I to je prirodan proces. Osim stalnog osjećaja tuge koji će Vas povremeno preplavljivati, može se pojaviti nemir, anksioznost, nesanica i gubitak apetita.

Ljudi oko Vas će Vas pokušati popravljati (uveseljavati, skretati Vam pozornost). Govorit će što si tužan, gle kako je vani lijepo vrijeme. Mogu komentirati da vam je palo raspoloženje (i da bi se trebali razveseliti), ili da djelujete umorno i pospano, a Vi ćete biti “samo” tužni. I ok je da ste tužni. Nemojte se “popravljati” zato što se netko ne može nositi sa Vašom tugom. Pronađite osobe koje su to u stanju. Osobe koje će Vas vidjeti i čuti. One osobe koje Vas mogu podržati, a ne popravljati. Osobe kojima je Vaša tuga ok. Nemojte upasti u zamku i ponovo rekreirati svoju emocionalnu prošlost kad su Vam roditelji govorili ti si jak, ili ti si velik, ili nemoj plakati i na taj način Vam “pomogli” zatvoriti vlastito srce. Tuga je osjećaj koji nas najviše povezuje sa nama samima i trebamo ga dozvoliti.

Trebamo prežaliti što je naše djetinjstvo bilo kakvo je bilo. Trebamo osjetiti vlastitu bespomoćnost. Trebamo se prisjetiti svih trenutaka u kojima su suze i tuga bili najprirodniji odgovor na bol i povredu koja nam je nanesena. Sve to trebamo osjetiti. Dozvoliti da sada izađe, jer više nismo mala djeca i tuga nas neće preplaviti niti razvaliti. Tuga je samo osjećaj kao i svaki drugi i sve što treba s njom je dozvoliti si osjećati. Na taj način je otpuštamo i otvaramo svoje srce. Otvaramo se za sebe, svijet i druge. Otvaramo se životu.

Žalovanje se isto javlja je ako nam netko blizak umre. Ono što često radimo je da ga prekidamo i time si štetimo. Možemo negirati da se to desilo i nastaviti sa životom. Počnemo raditi više nego inače ili nađemo druge zanimacije samo da ne bi osjećali. Možemo se zatupljivati alkoholom ili drogom. Buljiti u televiziju. Ništa od toga neće učiniti da naš bol i tuga nestanu. Upravo suprotno, postajat će nam još gore.

Uzmite u desnu ruku čašu vode i ispružite ruku. Ostanite tako neko vrijeme i primijetite što se događa. Postane naporno s vremenom? Bolno? Što je jedna čaša vode? Ništa. Slažem se, ali ako ju morate držati čitav dan, mjesec, godinama ili desetljećima? Naporno, jel’ da? Upravo to se dešava ako “držite” suze. Život postane muka, opterećenje. Nemam energije. I umjesto da pustim čašu (suze), ja držim. Držim jer su roditelji (a i društvo) to proglasili lošim. Slabim.

Nakon žalovanja se može pojaviti ljutnja ili se mogu isprepletati. Pa možete biti ljuti na osobu što je otišla ili što su Vam roditelji napravili to što jesu. Bude jako bolno kad vidite kako je sve moglo biti jednostavno. Kad sam tužan, zagrli me. Kad sam ljut, pomogni mi da se nosim sa svojom ljutnjom. Nemoj me odbacivati, kritizirati, ismijavati. Smij se sa mnom kad se smijem. Skači sa mnom dok skačem. Prihvati sve što jesam. Da sam nekad ljut, nekad zbunjen, nekad tužan, nekad tih, nekad glasan. Divlji, strastven, nježan, sramežljiv, otvoren, uplašen… ne tuci nikad u moj integritet. Možeš reći da ti se ne sviđa da vučem curice za kosu, ali da me i dalje voliš i prihvaćaš. Ispravljaj moje ponašanje, a ne moju osobnost. Ne govori: “Sram te bilo”. Pogledaj se kakav si. Ne nabijaj mi osjećaj krivnje. Voli me i kad sam dobar i kad sam loš.

Osim što možemo bježati od osjećaja tuge i žalosti, isto tako možemo i zaglaviti u njemu. Napraviti cijeli život oko svoje tragedije. Stalno se podsjećati na mjesta gdje smo bili sa voljenom osobom, ostaviti sve njene stvari…

Ovo isto tako nije konstruktivno. Nakon određenog perioda žalovanja i otpuštanja, trebamo nastaviti sa životom. I ok je da se nekad sjetimo osobe i budemo tužni, ali da ne upadnemo u zamku reciklaže. Optuživanja Boga, života i sudbine. Zašto baš meni i onda nikako to otpustiti.

Poanta je da osobu ne možete vratiti niti možete ispraviti ono što je bilo u djetinjstvu i to je loša vijest. Dobra vijest je da ste sad odrasli ljudi i da ste kroz proces žalovanja postali svjesni što želite, a što više ne želite u svojim životima. Kad se pojavi period žalovanja, poželite mu dobrodošlicu. Okružite se ljudima i stvarima koji će Vam pomoći u tom procesu. Učinite si ga što lakšim. Nakon toga će život postati puno lakšim, jednostavnijim, opuštenijim, ispunjenijim, smislenijim.

Grlim Vas.

– Dane Cvijanović
http://www.facebook.com/energoterapija
http://www.dane-cvijanovic.com