O zahvalnosti: kada spoznaš veličinu sistema koji podržava tvoj život.

sDobro je nekada se staviti u stanje bez udobnosti i vidjeti da možeš živjeti bez puno toga. To je oslobođenje. Mi mislimo da smo slobodni ljudi, a svi smo zarobljeni. Toliko smo uvjetovani svakakvim stvarima, mjestima, ljudima, navikama, poslovima. Nema slobode. Kada počneš promatrati svoj život vidiš koliko nisi slobodan, a mislio si da si slobodan. Nisi neovisan, a mislio si da si neovisan. Potpuna neovisnost ne može postojati sve dok si u tijelu. I onda tek odatle proizlazi zahvalnost. Kada spoznaš koliko je tvoj život ovisan od milijun drugih stvari koje postoje, ne samo na ovoj planeti već i u širem univerzumu, tek onda možeš osjetiti zahvalnost. Do tada je to samo mentalni proces, a mentalna zahvalnost je tako okrnjena verzija istinske zahvalnosti srca.
Na primjer, netko se u autobusu ustane da ti sjedneš, i ti kažeš “O, hvala što ste mi dali mjesto”. Što je to? To su programi. Netko tebi nešto pokloni, ti osjećaš obavezu da njemu nešto pokloniš nazad. To nije zahvalnost, to je program, to je uljudnost. Mama i tata su ti rekli da kada ti netko nešto pokloni, ti reci “hvala”, a oni kažu “molim”.
To nije zahvalnost, to je program. U jednom prekrasnom tekstu, u “Tao Te Chingu”, u jednoj pjesmi piše: “Kada nestane ljubavi, pojavi se ljubaznost. Kad nestane ljubaznosti, pojave se pravila.”  
I ako pogledate današnji svijet s ekspanzijom pravila, s ekspanzijom direktiva, zakona, državnih uredbi, vidjet ćete koliko smo se udaljili od ljubavi. Eksponencijalni rast zakona i pravila po kojima se svi moramo ponašati, pokazuje koliko smo se udaljili od ljubavi. I ako mislite da je civilizacijski domet to što imamo prekrasne zakone koji štite ljudska prava, varate se – to je dokaz koliko smo zastranili. To što piše negdje u zakonu da nije u redu i po zakonu ubiti nekoga, to uopće nije dokaz našeg napretka, to je dokaz našeg nazadovanja. Jer ako to mora pisati na nekom papiru, tek onda shvaćaš koliko smo daleko od sebe. Zabranjeno je krasti iz kuća ljudi koje ne poznaješ, bez njihovog dopuštenja. Stvarno? Zar to nije logično, zar se ne rodiš s time? Nije u redu diskriminirati ljude po boji kože, vjere, seksualnosti, bilo čega. Da, mi smo jako napredni, mi ne diskriminiramo, to je zabranjeno. Nismo jako napredni, nego smo jako nazadni.
Cjelokupno Zapadno društvo se ponosi zakonima koji su dokaz udaljenosti od ljubavi. A prvi korak da bi se vratili prema ljubavi je ljubaznost, jer “kada nestane ljubaznosti, pojave se pravila”. Znači, ljubaznost nije dokaz ljubavi. Ljubaznost je i dalje nešto okrnjeno. Tako je i s mentalnom zahvalnošću. Zahvalni ste zato što ti je negdje to neko rekao ili napisao, ili ste naučili u školi… treba ustati starijem kada uđe u autobus.

Istinska zahvalnost je moć koja pokreće Univerzum. To je moć kojom majstor živi život, kojom stvara. To je moć kojom Isus hoda po vodi, kojom diže mrtve u žive, kojom stvara ribu u mreži i pretvara vodu u vino. Zahvalnost je moć kojom je Isus to radio. Nije došao na obalu jezera i rekao “E, tata slušaj, idem ja do onih ljudi i daj da se ne osramotim, da se sad utopim ovdje, daj da ja pređem preko vode.”
Ne, nije sigurno tako rekao. Išao je s punim uvjerenjem i s punim osjećajem zahvalnosti što je to moguće. Kada je pretvarao vodu u vino, sigurno nije mislio “E, molim te sada, nestalo nam je vina, pa nam ti sad nešto sredi.” Došao je do one bačve i osjetio je istinsku zahvalnost u srcu što je unutra vino. Bez dvojbe, bez sumnje. I kada pristupiš s takvim osjećajem, ne može a da ne bude. Nije bilo šanse da ne bude vino unutra nakon tog osjećaja. I taj osjećaj je ono čemu trebamo prići, da ga doživimo i da  u takvom osjećaju onda hodamo po gradu.
Ako budete istinski zahvalni i za ono što se još nije dogodilo, zahvalni ste unaprijed, pa će se dogoditi kako treba. Kada si u srcu istinski zahvalan, onda ćeš imati raj, prekrasno mjesto. Već je prekrasno, samo ga treba otkriti, treba ovu prljavštinu maknuti iz vidokruga, treba ga očistiti. I vidjet ćeš onda dolje zlato, a izgledalo je prašnjavo. I u vašim srcima je zlato, samo treba maknuti prašinu i paučinu.
Zahvalnost počinje uistinu s tim mentalnim procesom, jer smo eto naučeni da budemo mentalni. Sve je jako mentalno i misaono, ali onda se spuštamo u srce. Svaki dan koji provedete ovisi od stotina nepoznatih ljudi koji žrtvuju svoje živote da biste danas vi ugodno živjeli u gradu. Da biste mogli otići svaki dan u samoposlugu i zgrabiti nešto s police, bez da se pitate otkud to na polici. To što si dao novac ne znači da shvaćaš što sve iza toga stoji.
Tko stoji iza čipi-čipsa na polici, kolike stotine ljudi, koliko rada na zemlji, poljoprivrednika, onih ljudi na bušotini koji vade naftu da bi kamion mogao doći do police, onih ljudi u tvornici koji su proizveli kamion da bi to moglo doći od trgovine, onih radnika u samoposluzi koji crnče danonoćno da bi se ti samo mogao ušetati i uzeti čipi-čips. E, kada bi imao spoznaju koliki trud i rad i organizacija cjelokupne planete sudjeluje u tome da tvoj život učini laganim, s kakvom bi zahvalnošću hodao okolo? Spoznajte koliko čitav svijet, cjelokupna kreacija, podržava vaš život, i koliko svaki vaš dah zavisi od svega oko vas. E, to je zahvalnost, kada spoznaš veličinu sistema koji podržava tvoj život.
Autor: Ivan Bavčević

No Responses

  1. natali says:

    divnooo…

  2. natali says:

    divnooo…

%d bloggers like this: