Četiri razine percepcije: Duša i sveta posvećena percepcija

sTajna društva vračeva i magova među američkim Indijancima tisućljećima su brižljivo čuvala svoja mudra učenja i djelovala kao zaštitnici prirode. Ovi su “čuvari Zemlje” postojali u mnogim narodima, pod nekoliko različitih imena, primjerice, u Andama i području Amazone bili su poznati kao “Laika”.

O prvoj razini možete pročitati ovdje.

O drugoj razini možete pročitati ovdje.

3. Duša i sveta posvećena percepcija: Razina kolibrića

Sljedeće područje percepcije (koje ujedno obuhvaća prethodne dvije razine) područje je duše. Jezik ove razine podrazumijeva sliku, glazbu, poeziju i snove: to je svijet mita, gdje duša može doživjeti samu sebe na svetom putovanju, a kao takvu simbolizira je kolibrić. Iako sitna, ova ptica uspijeva u svojoj godišnjoj seobi iz Kanade do Brazila preletjeti na tisuće milja! Nikad ne gubi osjećaj za smjer niti nagon koji je nepogrešivo tjera naprijed, nikad se ne pita ima li dovoljno hrane ili snage za svoje putovanje. U području mitskoga mi smo poput kolibrića, na velikom putovanju, a žudimo jedino za nektarom života. Kad ne gledamo na svoje putovanje kao da je sveto, zapinjemo na razini uma i njegova zamršenog analiziranja svijeta. S razine kolibrića percipiramo sva svoja iskustva kao dio junakovog putovanja.

Percepcijsko stanje kolibrića povezuje se s neokorteksom, najmlađim dodatkom ljudskome mozgu. Neokorteks se razvio prije 100.000 godina, a upravlja našom sposobnošću rezoniranja, vizualizacije i kreativnog djelovanja. To je mozak Galilea ili Beethovena, znanosti, umjetnosti i mitologije. Na razini duše rješenja problema koje ne možemo riješiti umom iznenada postaju jasna. Tako su, primjerice, prije nekoliko godina u Peruu stanovnici počeli uviđati da je jeftin, zdrav, domaći kruh od cjelovitih žitarica koji su jeli naraštajima manje vrijedan od onog bijelog kruha kupljenog u dućanu, podvrgnutog silnim prerađivanjima, kakav su vidjeli da jedu bogataši. Zbog toga su počeli jesti manje zdravoga kruha, a to se odrazilo na zdravlje populacije.

Peruanski je predsjednik ovaj problem mogao riješiti na razini uma i pokušati putem javnih kampanja uvjeriti narod da je crni kruh dobar, ili je mogao pravnim sredstvima donijeti zakon kojim bi se povećao porez na bijeli kruh i tako natjerati ljude da kupuju onaj isplativiji. On je međutim, toj situaciji pristupio s percepcijske razine kolibrića! Prepoznao je činjenicu da je seoskim žiteljima njegove zemlje bijeli kruh počeo predstavljati simbol uspjeha i profinjenosti, a da crni kruh simbolizira siromaštvo i neuglednost. Znao je da mora promijeniti to njihovo poimanje da je bijeli kruh bolji, pa je snimio televizijski prilog u kojemu on sam večera s obitelji u predsjedničkoj palači i jede crni kruh. Znao je da će to odaslati poruku da je cmi kruh hrana uspješnih i naprednih ljudi i to je djelovalo! Peruanci su ponovno počeli jesti crni kruh, jer je to bio kruh kraljeva, a ne seljaka!

Kad jedem u peruanskim restoranima, uvijek u torbu natrpam nekoliko serviranih kriški kruha, jer znam da ću imati priliku pomoći nekome dadnem li mu pecivo koje bi mu moglo biti jedini zalogaj u danu. Jednom, kad sam putovao s jednim starijim Laikom, našao sam se na autobusnoj stanici okružen nekolicinom djece što su se okupila oko mene, u nadi da ću im dati nešto sitniša ili slatkiša. Počeo sam iz torbe vaditi pecivo i dijeliti ih, ali starac mi reće: “Ovo nije kruh kakvog ova djeca trebaju. Vrsta hrane koju moj narod treba je hrana za dušu, a ne za želudac”. Uzeo mi je pecivo iz ruku i sam ga podijelio djeci, ali im je za to vrijeme također počeo govoriti priče o njihovim precima Inkama. Poslije mi je to ovako objasnio: “Ove priče su hrana za kojom oni žude. Nisam im dao samo kruh koji će ih noćas nasititi, nego kruh koji će ih hraniti kroz cijeli život.” Gledao je na ovaj događaj očima kolibrića: za njega su priče bile hrana za dušu! Kad me je vidio kako im dajem kruh, uključio se na razini posvećenosti i ponudio toj djeci mitologjju svog naroda.

Na razini duše sve je ono što uistinu jest: izraz svetoga. Kuća nije tek krov nad glavom, nego dom. Muž ili žena nije tek osoba s kojom dijelite obveze u kućanstvu i oko podizanja djece, nego odabrani partner, suputnik na velikom putovanju.

U ovom stanju pogledamo kruh i postavljamo pitanje: “Jesam li gladan kruha ili hrane koju kruh predstavlja?” U stanju smo shvatiti važnost jedenja s drugima i činjenicu da nam trbuh nikad ne može biti do kraja pun, dok drugi hodaju svijetom gladni.

Na razini kolibrića slušamo ispod površine razgovora i čujemo skrivene poruke. Djelujemo u metaforama, pa imamo li migrenu, pitamo se: “Silazim li to ja s uma? Kakve mi se to misli vrte po glavi? Za što je to znak?” U kineskoj se medicini kaže da neizraženi bijes počiva u našoj jetri, stoga ako imamo tegoba s tim organom znamo da to može biti znak potisnutog bijesa. Pa ako nam je funkcija jetre usporena, pitat ćemo: “Koji lijek mogu uzeti?; ali i: “Kako da oprostim, i sebi i drugima? 

Shvaćamo da je bolest signalna lampica koja nam govori da se zbiva nesto na što moramo obratiti pozornost, pa nećemo ublažavati samo simptom.

Kad gledamo očima kolibrića i vidimo hiperaktivno dijete upitamo se: “Kako bi “problem” ovog djeteta mogao biti pozitivna prilika?” Svjesni smo da će, ako mu damo Ritalin (“lijek” koji se daje hiperaktivnoj djeci), ostati sjediti na svom mjestu i usredotočiti se na ono što mu učiteljica govori, ali da će isto tako ostati bez svoje prirodne sposobnosti obavljanja vise zadataka. U prašumi bi to “problematično” ponašanje djeteta ili “smanjena sposobnost učenja” zapravo bilo prednost: dijete bi bilo u stanju učiti međusobno dozivanje ptica i šuštavi žubor vodopada, a istovremeno biti zaokupljeno razgovorom i budno na moguću opasnost. Na razini kolibrića djetetovu rastresenost smatramo darom koji je od neprocjenjive vrijednosti za putovanje njegove duše.

Na toj razini osjećamo da smo svi mi na putovanju razvoja i iscjeljenja, da se polako vraćamo natrag prema mjestu na kojem smo rođeni da bismo živjeli u Božanskom blagostanju. Ako doživljavamo iskustvo migrene, upitamo se: “Na kakvu me vrstu iscjeljenja ova glavobolja poziva?” Možda bismo trebali jesti manje čokolade, uzeti neki lijek i prestati se izlagati stresu? Isto tako, možda bi izlječenje glavobolje podrazumijevalo neko veće putovanje: možda moramo prekinuti nesretnu ljubavnu vezu, ili je vrijeme da odselimo iz nekog zabačenog seoskog kraja u kojemu ne možemo pronaći posao? Da li nam možda treba doživjeti osjećaj pripadnosti nekoj zajednici, ili ćemo morati odbaciti razočaranje u roditelje i bijes prema njima, zajedno sa strahom da postajemo isti kao oni.

Glavobolju rješavamo popravljanjem duše. Uočavamo putove koji će nas odvesti natrag u zdravlje i krećemo na putovanje iscjeljenja.

Razina kolibrića mnogo je zahtjevnija sfera od jaguarove u smislu stvaranja promjene. Zbog toga je vizualizacija kudikamo moćnija od pukog recitiranja afirmacija. Kad želite biti sigurni da će vam budućnos
t donijeti željeni ishod morate je vizualizirati samo jednom iz percepcijskog stanja kolibrića. Iz jaguara biste verbalne afirmacije morali ponavljati na desetke, možda čak i stotine puta kako biste postigli sličan rezultat.

s

– Iz knjige “Četiri uvida”, Alberta Villolda

Izvor: internet