Zašto sam dobila rak: Anita Moorjani

Kao što sam rekla, najčešće pitanje koje mi ljudi postavljaju je što mislim, zašto sam dobila rak. Sve odgovore mogu staviti u jednu riječ: strah.

Čega me je bilo strah? Jednostavno svega, uključujući da ću pogriješiti, da se neću svidjeti drugima, da ću razočarati ljude, da nisam dovoljno dobra. Bojala sam se i bolesti, pogotovo raka, jednako kao i liječenja raka. Bojala sam se živjeti i bila užasnuta umiranjem.

Strah je jako suptilan, može se prišuljati bez da ga uopće primjetite. Kad pogledam unazad, vidim da je većina nas bila odgajana od malena tako da se boji, iako ja ne vjerujem da smo takvi rođeni.

Jedna od stvari u koje vjerujem, je da smo ono na što smo potrošili živote pokušavajući da postignemo, ali to ne shvaćamo! Dolazimo u ovaj život svjesni svoje veličanstvenosti – ne znam zašto, ali izgleda da svijet to nagriza kako rastemo.

Počinje najprije suptilno, s malim tjeskobama kao da nas ne vole ili da nismo dovoljno dobri, možda jer izgledamo drugačije od svojih vršnjaka – možda pripadamo drugoj rasi, ili smo previsoki, preniski, bucmasti, mršavi. Toliko se želimo uklopiti. Ne sjećam se da sam ikad bila ohrabrivana da budem ono što jesam ili da budem istinski svoja ili da su me uvjeravali da je u redu biti drugačiji. Sve čega se sjećam je mali, uporni glas neodobravanja koji se stalno čuo u pozadini.

Ugađala sam ljudima i bojala se neodobravanja, odakle god dolazilo. Bila sam uvijek negdje iza, kako ljudi ne bi mislili loše o meni, i tijekom godina, izgubila sam samu sebe. Bila sam potpuno odvojena od onoga što stvarno jesam, ili što sam željela jer sve što sam radila, bilo je da bih dobila odobravanje – odobravanje svih, osim sebe same. Zapravo, u godinama koje su vodile do karcinoma, da me netko pitao što želim u životu, morala bih reći da zaista ne znam. Bila sam toliko umotana u kulturološka očekivanja, pokušavajući da budem osoba kakva se očekivalo da budem, da  zaista nisam znala što mi je važno.

Nakon moje najbolje prijateljice, Soni, i Dannyjevog zeta, kojima je oboma dijagnosticiran karcinom, počela sam razvijati duboki strah od bolesti. Ako je uhvatilo njih, može bilo koga, pa sam počela raditi sve što sam mogla da se ne bih razboljela. Ipak, što sam više čitala o prevenciji, osećala sam da imam više razloga za strah. Činilo se da sve uzrokuje rak.  Čitala sam kako su patogeni organizmi i hrana kancerogeni. Mikrovalna, plastični spremnici za hranu, hrana s aditivima, korištenje mobilnih aparata – izgledalo je da sve uzrokuje rak. Lista je samo rasla i rasla. Ne samo da sam se bojala same bolesti, bojala sam se i liječenja – kemoterapije. Kao što sam pisala, Soni je umrla za vrijeme kemo, i to je samo povećalo moj strah.

Malo po malo, postala sam užasnuta jednako smrću i životom. Kao da sam bila zatvorenica svojih strahova. Moje iskustvo života je bilo sve manje i manje, jer je za mene, svijet bio prijeteće mjesto. l tada mi je dijagnosticiran karcinom.

– Anita Moorjani