Šutnja
Prije neki dan sam se dogovarala za druženje s jednom poznanicom.
Dogovorile se za 18.30h, meni se nešto promijenilo i više bi mi odgovaralo 19h, da stignem laganica.
Razmišljala sam da joj predložim pomicanje za 30 min, ali mi bilo neugodno. Ne znamo se dobro i nisam joj htjela kvariti planove.
Kad smo se srele, ona mi u jednom trenutku kaže kako je boli želudac. Nešto se zadržala na poslu, jela na brzinu i krenula se naći sa mnom. Kaže da joj je trebalo pola sata da malo iskulira, ali mi nije htjela to predložiti, da mi ne remeti planove.
Da je bar jedna od nas rekla to što je mislila, objema bi nam bilo bolje.
Jučer sjedim na klupi i čekam nekog, i u jednom trenutku dvije žene sjednu pokraj mene.
Majka i kćer.
Gledaju neke rezultate snimanja i pričaju.
Spominju neko sranje i iz dalje priče shvaćam da su to sranje metastaze.
Razmišljala sam što da učinim, da li da šutim i gledam svoja posla ili da im se ipak obratim.
Iskustvo s poznanicom i šetnjom me potaklo da ipak kažem što mislim, pa što bude.
Ispričala sam se i rekla da nisam prisluškivala, ali nisam mogla ne čuti njihov razgovor. I da se nadam da mi neće zamjeriti što se ubacujem u razgovor.
Rekla sam im da sam psiholog i da sam čitala na tu temu i preporučila im dvije knjige.
Bernie Siegel, “Ljubav, medicina i čuda” i Simonton, “Kako ponovo ozdraviti”.
To su knjige o navodno čudotvornim izlječenjima od raka. Navodno čudotvornim zato što se analizom tih pacijenata, pobjednika, izdvojilo mnogo zajedničkih faktora koji pomažu da se bolest pobijedi.
Poruka obje knjige je da je pacijent taj koji odlučuje o ishodu. Liječnici i terapije su tu samo da pripomognu.
Rekla sam im i da čim postoji samo jedan slučaj izlječenja, bolest se ne može nazivati neizlječivom. I još dodala da možda više ljudi umre od straha kad čuje dijagnozu, nego od same bolesti.
Nisu mi zamjerile što sam se uključila u razgovor. Naprotiv. Vidjela sam veliko olakšanje na njihovim licima i nadu da se majka može izboriti s bolešću i nastaviti da živi.
Sad razmišljam o tome koliko toga prešutimo zato što mislimo da nije u redu da kažemo nešto, i koliko to prešućeno mijenja tijek stvari.
Mene će ova dva iskustva podržati da ubuduće manje mislim, a više komuniciram. Nadam se da će i nekom od vas biti od koristi.
– Jelena Pantić
Korisne i inspirativne tekstove psih. Jelene Pantić o pozitivnoj psihologiji i emocionalnoj inteligenciji možete čitati na:
—
