O strahu 2.

sStrah je jedna vrlo raširena pojava. Ako pogledamo svijet, ono što prevladava je osjećaj straha. Svjetska kriza, razne nesreće, ratovi itd. Slično je i na ovom našem području Balkana koje mi se čini podosta istraumatizirano. Trenutno imamo veliku nezaposlenost, nedavno je bio rat na ovim područjima, prije toga svjetski ratovi pa čak je i crta crkvenog raskola na ovim područjima. Neka stalna neizvjesnost koja generira strah i koja se prenosi s generacije na generaciju.

Kad se govori o temi straha, postoji jedna olakotna okolnost (meni tako djeluje). Ne postoji osoba koja nema strah. Vi, ja, bilo koja Vaša prijateljica, prijatelj, partner imaju strahove bili ih svjesni ili ne. Pogledajte bilo koji segment svog života i ako primjećujete nezadovoljstvo ili nelagodu, vrlo vjerojatno je da je u pozadini strah.

Da se opet vratim na svjetsku krizu i nezaposlenost. Kako egzistencijalni strah utječe na odabir Vašeg posla? Na što sve pristajete iz straha? Radite li posao koji ne volite? Imate li šefa koji vrši mobing nad Vama, pristajete li raditi neplaćene prekovremene, biti dostupni 24h na dan i trpiti frustracije nezadovoljnih klijenata? Mislim da je najveći problem što u strahu pogubimo sebe. Pristajemo na razne “kompromise” i time izdajemo sebe. Zbog toga se počinjemo mrziti, možemo postati autodestruktivni. Reguliramo tu stalnu anksioznost na manje ili više prihvatljive načine. Možemo postati radoholičari, alkoholičari, razviti ovisnosti svih vrsta u svrhu samoregulacije, tj. izbjegavanja straha. Svi segmenti života mogu biti pogođeni.

Koje je porijeklo straha?

Napadaji panike i anksioznost su direktno povezani sa strahom, tj. s manjkom osjećaja sigurnosti. Osjećaj sigurnosti se gradi u najranijem periodu našeg života kroz odnos s majkom ukoliko su zadovoljeni određeni uvjeti. Treba znati da mi na svijet dolazimo s biološkim nagonom za vezivanjem. Povezanost nam daje osjećaj sigurnosti i garancija je da će naše potrebe biti ispunjene. Ako smo povezani, bit ćemo nahranjeni i adekvatno zbrinuti. Da bi se u djetetu stvorio osjećaj sigurnosti potrebno je da ima majku koja je dobro, koja je prisutna, emocionalno otvorena i povezana s djetetom, majku koja fizički dodiruje dijete, ostvaruje kontakt očima s njim, osjeća djetetove potrebe i konstantno ih ispunjava. Ovo u djetetu stvara osjećaj povezanosti i sigurnosti. I to postaju postavke za cijeli život.

Ukoliko dijete nema osjećaj da se može povezati s majkom prvenstveno u emocionalnom smislu, ono protestira. Ako se ništa njegovim protestom ne promijeni (ostavljanje djeteta da se isplače, majka koja je u strahu, depresivna, neprisutna), protestira još jače i istovremeno ga preplavljuje osjećaj anksioznosti (ako i dalje nema osjećaj povezanosti) s kojim se ne može nositi i to uzrokuje traumu. Dijete se odcijepljuje od anksioznosti, ali ona ostaje u sustavu i od tamo radi. Ne možemo se toga sjetiti niti to možemo zaboraviti. Uprogramirano je u naš sustav kad se on tek poslagivao i postao postavka za čitav život. Svaki stres kasnije u životu ovu će anksioznost izvlačiti na površinu. Nećemo moći biti sami sa sobom, nećemo imati osjećaj dubljeg prepuštanja, možemo imati probleme sa spavanjem i hrpu zdravstvenih problema. Svi napadi panike, anksioznost, iracionalni strahovi i fobije vuku svoj korijen iz ovog perioda.

ss

– Dane Cvijanović

https://www.facebook.com/energoterapija



(adsbygoogle = window.adsbygoogle || []).push({});