Dopustimo sebi da se dogodimo drugima
Nekad nam se dobre stvari u životu “događaju”. Upoznajemo dobre i zanimljive ljude, srećemo ih slučajno ili nam oni sami priđu i uspostave kontakt.
A nekad je potrebno da preuzmemo inicijativu i “dogodimo” se nekim ljudima koji su nam zanimljivi.
Da preuzmemo taj rizik da se ispostavi da mi njima i nismo baš zanimljivi i da se ne žele družiti s nama.
Ja, moram priznati, nisam baš netko tko lako prilazi nepoznatim ljudima. Kada imam neko konkretno pitanje ili povod za obraćanje sve ok. Ali kad mi je netko eto tako, simpatičan i zanimljiv, i ne znam točno što bih od te osobe osim da uspostavimo kontakt, tu uglavnom ne nepravim ništa.
Bar nisam do nedavno.
Prolazeći kroz neke moje vlastite izazove, shvatila sam da ne želim biti toliko prepuštena dobroj volji drugih i da želim biti proaktivnija i otvorenija.
I kao i za sve drugo, u toj akciji sam se opredijelila za metodu “malih koraka“.
Samo prošle sedmice, zahvaljujući malim koracima, drugačijim od mojih uobičajenih, obogatila sam se za dva divna kontakta s dvije posebne osobe čiji rad pratim i poštujem.
Umjesto da čekam da mi se dogodi neki uvid koji će me transformisati i pretvoriti u osobu koja opušteno prilazi ljudima koji su joj zanimljivi i simpatični, zapitala sam se što je to malo, maleno, što mogu da učiniti drugačije. Sada.
Za male korake sam izabrala nešto što je meni blisko – pisanje. Napisala sam kratak komentar ispod tekstova koji su mi se svidjeli.
I u oba slučaja se ispostavilo da te osobe čitaju moje tekstove i da im se sviđa to što radim. Ispostavilo se da im je jako drago što sam im se obratila.
Obje su me htjele kontaktirati, ali eto nisu.
Pisanje ovoga i pritiskanje “post” je također mali korak u mom procesu socijalizacije.
Ja, koja “sve znam” i u roku od odma’ mogu da odgovorim na svako pitanje iz oblasti emocionalne inteligencije, sa svim referencama, evo javno priznajem da ne znam baš sve, i da i sama i dalje učim i imam svoje osobne izazove.
Samo to veoma vješto krijem (jer sam jel’te, jako pametna) iz straha da neću biti voljena i prihvaćena ako nisam pametna, sveznajuća, jaka…. ukratko – savršena.
– psih. Jelena Pantić
Korisne i inspirativne tekstove psih. Jelene Pantić o pozitivnoj psihologiji i emocionalnoj inteligenciji možete čitati na:
http://www.jelenapantic.com/
—
Draga Jelena, evo i ja cu se pridruziti onoj grupi koja “komentarise” Tvoje tekstove! Morala sam se nasmijesiti na poslednjih par recenica, cak sta vise, kao da su mi se neki “cvorovi” odrijesili negdje podno stomaka…
U aprilu 2009.god. sam bila na jednodnevnom kursu “Voljeti sebe” u Zürichu i iskreno receno, nisam bas bogznasta kapirala od onoga sta se tamo “odigravalo”… Voditeljica kursa je nesto malo ispricala o sebi i onda pustila nas da iznesemo svoje “probleme” i svako od nas bez razmisljanja “ispricao” sta bi htio “postici” ovim kursem, tacnije receno: nas se 10 na brzino ispovjedilo i ispricasmo price koje mozda nikada ne bi ispricali da smo kod “profesionalnog psihijatra ili psihologa”.
Prva osoba koja je pricala u grupi je bila jedna mlada “profesionalna Dr. psih. Corina …….” i njena prica je bila “skoro” klasicna”: “njena svekrva je imala dva sina i spartanski ih vaspitala, a sad ona, Corina, ima djevojcicu i svekrva sad i “njenu” djevojcicu “tako tretira”… I Corina, iako je diplomirala i savjetuje ljude u svojoj “ordinaciji”, ne zna sama sebi da pomogne…i iz nekog razloga, shvatila je da bi joj kurs “Voljeti sebe” mogao pomoci…
I da ne pricam sad price svih 10 sudionika, voditeljica je pustila nas da “komentarisemo” price od
svakog sudionika… I naravno, kako je to “jedan pristojan skup”, mi smo svi “smirenim” tonom sagledali i saslusali “problem” od onoga koji je pricao, i interesantno, svako od nas devet okolo je imao “neko svoje misljenje” i neki svoj savjet o tome kako bi on razrijesio taj problem…
Jako brzo su prosli 4-5 sati price i voditeljica je objavila da moramo napustiti prostoriju…
Otisli smo kucama, sretni i zadovoljni i sa beskrajnom zahvalnoscu voditeljici…
Par dana poslije, razmisljala sam: “Pa za sta smo mi platili taj kurs?”… Sem uvodnih rijeci voditeljice nismo vise nikakav savjet od nje culi,tek po neku rijec, ostatak dana smo samo mi (ucesnici haha) “trabunjali”, mogli smo se isto tako dogovoriti pa sjesti u restoran malo nize, lijepo i rucati i vecerati za te pare i “siti se ispricati”…
A onda je dosao Ho’oponopono kurs ove godine u Baselu i tek sad sam shvatila sta se desilo na onom prethodnom kursu… Na ho’opnopono kursu nam je voditelj (Gerhard Schobel) pricao kako se na Havajima razrjesavaju sukobi u porodici ili familiji… Pozove se “kahuna” (mudra i prosvjecena licnost koju svi postuju) i kahuna ima svoj “ritualni Stap” i onda svaki clan porodice mora iznijeti svoj pogled na dogadjaj koji je izazvao sukob, ali na taj nacin da kahuna preda svoj “Stap” onome ko ce pricati a ostali ne smiju progovoriti dok kahuna ne uzme stap od prvog “govornika” i ne preda ga onom “drugom”… Razgovor traje toliko dugo dok se “problem” ne rijesi;
cak se ne smije prekinuti iako je neko od sudionika gladan, onaj koji je “pogrijesio”, nakon dogovora kako i kad da nacinjenu stetu namiri i da je osteceni zadovoljan, sukob se raspetljava i nakon sto je “krivac ispravio nanesenu stetu” NIKADA vise i NIKO NE SMIJE NI DA SPOMENE TO STO SE DESILO!!!
I nakon nekog vremena hopsanja, shvatila sam cijelu pricu sa oba kursa: na prvom kursu je svako od nas “imao pravo” da isprica svoju pricu a ostali su MIRNO slusali… Kasnije smo, jedno po jedno (i po zelji) iznijeli svoj komentar “pogodjenoj” osobi. I svi smo zapravo “kao” tjesili jedni druge” tj. svi imali razumjevanje, i pokusali objasniti onoj “pogodjenoj” stranci zasto je ona “kriva” strana mozda takva kakva jest (kao mi nasoj Corini, zasto je njena svekrva “tako” strogo vaspitavala svoje sinove)… I zato smo mi, svi smireni i sretni otisli kucama, bez i da nam je “profesionalna” osoba dala svoj savjet… Svako od nas je znao sta mu valja ciniti… Imati razumjevanja prema “onoj drugoj osobi”, pokusati popraviti sto se popraviti moze i nastaviti hrabro u sljedecem danu…
Nazalost, mi svi jako brzo zaboravimo sve nesto sto smo naucili u nekom danu i isto tako brzo “izbrisemo” pozitivu koja je svjetlila tog dana i onda dodjemo opet na onakvo pitanje u gore navedenom stilu: “Za sta je ONA meni uzela pare, i tako me nije nicemu naucila, sve ono sam znala i bez nje????”
Hahahaha, sad bi se naglas smijala sama sebi, zbog ovih pitanja…
I jos samo mali dodatak, za Tebe, kao prof. psih. _ ovdje ih nazivaju “Dachdeckeri” – KROVOPOKRIVACI, tj. OSOBE koje su potrebne onima “koji prokisnjavaju”, (oprosti mi za ovo, jako cijenim sve sto Ti napises)
Tek usput,: Ti, kao skolovana, lijepo vaspitana i kulturna zena, neces otici kod nekog svog (sa jos vise okicenih titula) kolege i pred njim ispricati da si,npr. prilikom boravka na moru, sobu s pogledom na more prepustila svojoj djeci a za sebe prihatila sobu s pogledom na dvoriste da bi “eto, djeca bila zadovoljna” a ti “dopustila”, kao, “lakse ces se ti snaci” (sa tugom sto neces ujutro pogledati kroz prozor i udahnuti cisti morski zrak), jer “profesionalne” osobe znaju kako treba djecu vaspitati…. (to mozes u povjerenju ispricati svojoj prijateljici a ne “brukati” se pred nekim Dr. Mr. itd…)
E tako, “NAS SAVRSENE” i pocne “uzimati tuga” (pogresan program!), jer NE VOLIMO (SEBE SAVRSENE!!!), ne dogovorimo se s djecom da svaka 2 dana promjenimo sobu, tugujemo poslije i idemo psihijatru da nam objasni zasto smo “mracni unutra”, a kod psihijatra, kao prosvijecene osobe smo “mali i minijaturni” (kao): Sta ce ON kao “skolovani” pomisliti o meni (PISMENOJ!) da mu ovdje trabunjam takve gluposti, moram ja izmisliti “neki jaci problem”, nesto sto je stvarno PROBLEM!!!
I onda nam psihijatar dijagnosticira depresiju, da “Seropram” od kojem nam se manta “prve tri sedmice uzimanja” i danima povracamo pa onda pocnemo “zderati ko ludi” i nabacimo 10kg zacas… i onda zapadnemo u problem sa prekomjernom kilazom, secerom i visokim tlakom i tako “prvobitni problem” posve izblijedi… I tako “Alisa u zemlji cudesa” trckara za bijelim zecom… Sad VELIKA, sad MALA! !!!
Zato se moramo probuditi, i VOLJETI SEBE, rascictiti nase sukobe izmedju VELIKI I MALI, KRIVI I OSTECENI, CRNI I BIJELI, GORNJI I DONJI, POSTOVANA I BIJESNA KRALJICA…
I HVALA HVALA HVALA
i VOLIM TE, VOLIM TE, VOLIM TE
(Draga moja Jelena, HVALA, VOLIM TE)
Draga Jelena, evo i ja cu se pridruziti onoj grupi koja “komentarise” Tvoje tekstove! Morala sam se nasmijesiti na poslednjih par recenica, cak sta vise, kao da su mi se neki “cvorovi” odrijesili negdje podno stomaka…
U aprilu 2009.god. sam bila na jednodnevnom kursu “Voljeti sebe” u Zürichu i iskreno receno, nisam bas bogznasta kapirala od onoga sta se tamo “odigravalo”… Voditeljica kursa je nesto malo ispricala o sebi i onda pustila nas da iznesemo svoje “probleme” i svako od nas bez razmisljanja “ispricao” sta bi htio “postici” ovim kursem, tacnije receno: nas se 10 na brzino ispovjedilo i ispricasmo price koje mozda nikada ne bi ispricali da smo kod “profesionalnog psihijatra ili psihologa”.
Prva osoba koja je pricala u grupi je bila jedna mlada “profesionalna Dr. psih. Corina …….” i njena prica je bila “skoro” klasicna”: “njena svekrva je imala dva sina i spartanski ih vaspitala, a sad ona, Corina, ima djevojcicu i svekrva sad i “njenu” djevojcicu “tako tretira”… I Corina, iako je diplomirala i savjetuje ljude u svojoj “ordinaciji”, ne zna sama sebi da pomogne…i iz nekog razloga, shvatila je da bi joj kurs “Voljeti sebe” mogao pomoci…
I da ne pricam sad price svih 10 sudionika, voditeljica je pustila nas da “komentarisemo” price od
svakog sudionika… I naravno, kako je to “jedan pristojan skup”, mi smo svi “smirenim” tonom sagledali i saslusali “problem” od onoga koji je pricao, i interesantno, svako od nas devet okolo je imao “neko svoje misljenje” i neki svoj savjet o tome kako bi on razrijesio taj problem…
Jako brzo su prosli 4-5 sati price i voditeljica je objavila da moramo napustiti prostoriju…
Otisli smo kucama, sretni i zadovoljni i sa beskrajnom zahvalnoscu voditeljici…
Par dana poslije, razmisljala sam: “Pa za sta smo mi platili taj kurs?”… Sem uvodnih rijeci voditeljice nismo vise nikakav savjet od nje culi,tek po neku rijec, ostatak dana smo samo mi (ucesnici haha) “trabunjali”, mogli smo se isto tako dogovoriti pa sjesti u restoran malo nize, lijepo i rucati i vecerati za te pare i “siti se ispricati”…
A onda je dosao Ho’oponopono kurs ove godine u Baselu i tek sad sam shvatila sta se desilo na onom prethodnom kursu… Na ho’opnopono kursu nam je voditelj (Gerhard Schobel) pricao kako se na Havajima razrjesavaju sukobi u porodici ili familiji… Pozove se “kahuna” (mudra i prosvjecena licnost koju svi postuju) i kahuna ima svoj “ritualni Stap” i onda svaki clan porodice mora iznijeti svoj pogled na dogadjaj koji je izazvao sukob, ali na taj nacin da kahuna preda svoj “Stap” onome ko ce pricati a ostali ne smiju progovoriti dok kahuna ne uzme stap od prvog “govornika” i ne preda ga onom “drugom”… Razgovor traje toliko dugo dok se “problem” ne rijesi;
cak se ne smije prekinuti iako je neko od sudionika gladan, onaj koji je “pogrijesio”, nakon dogovora kako i kad da nacinjenu stetu namiri i da je osteceni zadovoljan, sukob se raspetljava i nakon sto je “krivac ispravio nanesenu stetu” NIKADA vise i NIKO NE SMIJE NI DA SPOMENE TO STO SE DESILO!!!
I nakon nekog vremena hopsanja, shvatila sam cijelu pricu sa oba kursa: na prvom kursu je svako od nas “imao pravo” da isprica svoju pricu a ostali su MIRNO slusali… Kasnije smo, jedno po jedno (i po zelji) iznijeli svoj komentar “pogodjenoj” osobi. I svi smo zapravo “kao” tjesili jedni druge” tj. svi imali razumjevanje, i pokusali objasniti onoj “pogodjenoj” stranci zasto je ona “kriva” strana mozda takva kakva jest (kao mi nasoj Corini, zasto je njena svekrva “tako” strogo vaspitavala svoje sinove)… I zato smo mi, svi smireni i sretni otisli kucama, bez i da nam je “profesionalna” osoba dala svoj savjet… Svako od nas je znao sta mu valja ciniti… Imati razumjevanja prema “onoj drugoj osobi”, pokusati popraviti sto se popraviti moze i nastaviti hrabro u sljedecem danu…
Nazalost, mi svi jako brzo zaboravimo sve nesto sto smo naucili u nekom danu i isto tako brzo “izbrisemo” pozitivu koja je svjetlila tog dana i onda dodjemo opet na onakvo pitanje u gore navedenom stilu: “Za sta je ONA meni uzela pare, i tako me nije nicemu naucila, sve ono sam znala i bez nje????”
Hahahaha, sad bi se naglas smijala sama sebi, zbog ovih pitanja…
I jos samo mali dodatak, za Tebe, kao prof. psih. _ ovdje ih nazivaju “Dachdeckeri” – KROVOPOKRIVACI, tj. OSOBE koje su potrebne onima “koji prokisnjavaju”, (oprosti mi za ovo, jako cijenim sve sto Ti napises)
Tek usput,: Ti, kao skolovana, lijepo vaspitana i kulturna zena, neces otici kod nekog svog (sa jos vise okicenih titula) kolege i pred njim ispricati da si,npr. prilikom boravka na moru, sobu s pogledom na more prepustila svojoj djeci a za sebe prihatila sobu s pogledom na dvoriste da bi “eto, djeca bila zadovoljna” a ti “dopustila”, kao, “lakse ces se ti snaci” (sa tugom sto neces ujutro pogledati kroz prozor i udahnuti cisti morski zrak), jer “profesionalne” osobe znaju kako treba djecu vaspitati…. (to mozes u povjerenju ispricati svojoj prijateljici a ne “brukati” se pred nekim Dr. Mr. itd…)
E tako, “NAS SAVRSENE” i pocne “uzimati tuga” (pogresan program!), jer NE VOLIMO (SEBE SAVRSENE!!!), ne dogovorimo se s djecom da svaka 2 dana promjenimo sobu, tugujemo poslije i idemo psihijatru da nam objasni zasto smo “mracni unutra”, a kod psihijatra, kao prosvijecene osobe smo “mali i minijaturni” (kao): Sta ce ON kao “skolovani” pomisliti o meni (PISMENOJ!) da mu ovdje trabunjam takve gluposti, moram ja izmisliti “neki jaci problem”, nesto sto je stvarno PROBLEM!!!
I onda nam psihijatar dijagnosticira depresiju, da “Seropram” od kojem nam se manta “prve tri sedmice uzimanja” i danima povracamo pa onda pocnemo “zderati ko ludi” i nabacimo 10kg zacas… i onda zapadnemo u problem sa prekomjernom kilazom, secerom i visokim tlakom i tako “prvobitni problem” posve izblijedi… I tako “Alisa u zemlji cudesa” trckara za bijelim zecom… Sad VELIKA, sad MALA! !!!
Zato se moramo probuditi, i VOLJETI SEBE, rascictiti nase sukobe izmedju VELIKI I MALI, KRIVI I OSTECENI, CRNI I BIJELI, GORNJI I DONJI, POSTOVANA I BIJESNA KRALJICA…
I HVALA HVALA HVALA
i VOLIM TE, VOLIM TE, VOLIM TE
(Draga moja Jelena, HVALA, VOLIM TE)
I jos jedan vic na istu temu:
Jedna nasa komsinica u Bosni (M.S) je nekih davnih godina isla u Beograd na VMA zbog stalnih glavobolja i migrena. Nakon mnogobrojnih pregleda i pretraga, vratila se iz Beograda i sva ushicena izjavila: “REKAO MI JE DOKTOR DA NEMAM, AMA BAS NISTA U GLAVI!!!”
I jos jedan vic na istu temu:
Jedna nasa komsinica u Bosni (M.S) je nekih davnih godina isla u Beograd na VMA zbog stalnih glavobolja i migrena. Nakon mnogobrojnih pregleda i pretraga, vratila se iz Beograda i sva ushicena izjavila: “REKAO MI JE DOKTOR DA NEMAM, AMA BAS NISTA U GLAVI!!!”