O strahu 3.

sKoraci za otpuštanje i transformaciju straha tj. za razvijanje jačeg kapaciteta kako bi mogli “podnositi” što veću količinu straha i djelovati unatoč njoj su vrlo jednostavni. U praksi ih je teško izvesti na brzinu bez puno strpljivosti, ustrajnosti i ponavljanja. Ja ću ponuditi relativno jednostavnu mapu po kojoj se možemo kretati i koju možemo iskoristiti, ali treba znati da je potrebno puno hrabrosti da se suočimo sa vlastitim strahovima, zatim puno predanosti da radimo na njima i svjesnost da to nije nešto što ćemo promijeniti preko noći.

Od jednostavnih stvari koje možemo sami napraviti je uopće osvijestiti strahove. Čega se ja to sve bojim i zašto? Koja je priča koja stoji u pozadini? Nakon toga, da bi si olakšali život, strah trebamo proglasiti našim saveznikom i prijateljem umjesto da ga pokušavamo pobijediti. Naša kultura strah izjednačava sa slabošću i to također počinje u djetinjstvu kroz odgoj (ti si već velik dečko, nemaš se čega bojati). Borimo se sa strahom tako da ga ne pokazujemo. Ne dozvoljavamo da nam se tijelo trese i na taj način se oslobodi straha. Ne usudimo se vrisnuti. Postupajući ovako, radimo si medvjeđu uslugu i to na čisto fiziološkoj razini. Napeti mišići kojima sprečavamo drhtanje tijela (koje je prirodno) šalju poruku mozgu da smo i dalje u stanju borbe ili bijega i onda naš mozak šiba još više hormona koji nam uzrokuju još više straha. Paradoks je taj da skrivanjem straha taj isti strah samo jačamo, a da samim njegovim priznanjem i dopuštanjem da ga osjetimo (tako što dišemo i ne napinjemo mišiće) smanjujemo njegov utjecaj na nas. Reći bojim se ili strah me smanjuje osjećaj straha. To je ono što možemo sami. Još eventualno sami možemo graditi osjećaj sigurnosti bivajući na onim mjestima i družeći se s onim ljudima koji nam ulijevaju taj osjećaj. Nažalost, kad smo loše i bojimo se, želimo to sakriti i imamo tendenciju da se izoliramo umjesto da se povežemo s ljudima i na taj način eventualno izreguliramo.

U terapijskom radu potrebno je povezati se s vlastitom ljutnjom od koje smo se odrezali ponovno zahvaljujući odgoju, a samim tim smo se odrezali i od osjećaja vlastite moći. Uspijemo li afirmirati ljutnju, mnogi naši strahovi nestaju. Ukoliko na primjer uzmemo šefa koji nas maltretira, na terapiji u sigurnom prostoru istražujemo autentičnu reakciju. Što bi stvarno napravili kad bi se usudili, kako bi naše tijelo reagiralo, kako bi se izrazilo, da li bi ga natukli, što bi mu sve rekli? Prolazak kroz ovakvo tjelesno iskustvo afirmira osjećaj moći koji je krajnji cilj (ne da bi nalupali šefa po glavi) kako bi kad se izražavamo bili doživljeni. Kroz tjelesno iskustvo upoznajemo vlastitu ljutnju i sve za što je ona sposobna prvo u destruktivnom obliku, a zatim i u konstruktivnom. Naše tijelo i naša energija moraju pratiti naše riječi inače nećemo dobiti željeni rezultat, a to je da nas šef prestane maltretirati.
Jako je bitno da u terapijski rad bude uključen i rad s tijelom. Dovoljno puta ponovljeno utjelovljenje ljutnje, tj. osjećaja osobne moći koji stoji iza nje i “odjednom” osoba shvati i osjeti da se više toliko ne boji šefa. Paralelno s ovim, potrebno je graditi osjećaj sigurnosti koji nije bio izgrađen u najranijem periodu. Kroz priču, pokretanje tijela ili energetski rad potrebno je malo po malo ulaziti u osjećaj straha i s druge strane imati terapeuta koji stvara siguran prostor kroz kontakt kako bi se u osobi počeo stvarati osjećaj sigurnosti na nivou tijela i sustava, a koji nije bio izgrađen kad je bilo potrebno. Terapeut osobi nudi novo iskustvo kontakta koji u osobi stvara osjećaj sigurnosti. Ovako gradimo kapacitet za toleriranje sve veće anksioznosti. Lakše se nosimo s njom. Ponovno uz dovoljan broj ponavljanja vidite i osjećate da stvari koje su Vam se činile kako krajnji užas nisu više tako strašne. Polagano širite svoje granice i time život postaje sve smislenije, kreativnije, ispunjenije, zadovoljnije, slobodnije i autentičnije iskustvo.

ss
– Dane Cvijanović
https://www.facebook.com/energoterapija