Neka se zna Reviewed by admin on . Kada se život stubokom promijeni otkrićem neke bolesti, savjeti, ovakvi i onakvi, počnu pljuštati sa svih strana. Da bi se odlučili koji savjet poslušati, koje Kada se život stubokom promijeni otkrićem neke bolesti, savjeti, ovakvi i onakvi, počnu pljuštati sa svih strana. Da bi se odlučili koji savjet poslušati, koje Rating:
You Are Here: Home » Iscjeljivanje » Iscjeljivanje općenito » Neka se zna

Neka se zna

djed muhaKada se život stubokom promijeni otkrićem neke bolesti, savjeti, ovakvi i onakvi, počnu pljuštati sa svih strana. Da bi se odlučili koji savjet poslušati, koje upute slijediti, dobro je imati iskusta većeg broja ljudi. Donosimo vam članak s interneta, o čovjeku čiji je napitak pomogao velikom broju ljudi. Nadamo se da će pomoći i nekome od naših čitatelja:

“Prije nepun mjesec dana, poprilično slučajno, naišao sam na priču o djedu Muhi. Objavljena je na jednom internet forumu i kao što možete vidjeti njegova priča je utkana u jednu od najvećih drama u ljudskom životu – borbi za zdravlje, ili bolje reći u borbi sa izgubljenim zdravljem.

Djed Muho živi sa svojom familijom u selu Lišnja pored Prnjavora u Bosni i Hercegovini/Republici Srpskoj (pogledajtu kartu na kraju ovog članka), živi život onako kako ga je oduvjek živio (osim vjerovatno u toku i nakon ratne tragedije 90ih) i teško da bi iko i znao o njemu da djed Muho nije pomogao ljudima u njihovoj borbi sa najtežim bolestima.

On pravi napitak koji ljudi koriste kako bi ojačali imunitet u borbi sa raznim bolestima, pogotovo onim najtežim kao sto je rak.

Ovdje moram naglasiti da ne pišem ovaj članak kako bih reklamirao njegov napitak ili kako bih objavio da je pronadjen lijek za rak – istina je da ja ne mogu reći da njegov lijek pomaže a ne mogu reći i da ne pomaže. Istina je da ja ne znam ništa o tome napitku i njegovim efektima na zdravlje/bolest.

Kao što možete vidjeti u originalnoj diskusiju (ako kliknete na link koji je spomenut u prethodnom paragrafu) neki ljudi tvrde da im je lijek pomogao, ali ja ne tvrdim ili sugerišem na bilo koji način da iko treba zanemariti savjete doktora i početi se sam liječiti.

Razlog zbog kojeg sam odlučio napisati rječ-dvije o djedu Muhi je opis susreta s njim koji je na gore spomenuti web sajt postavio čovjek koji koristi pseudonim “prirodom-do-zdravlja”.

Meni je taj opis djed Muhinog života toliko dirljiv da me podsjetio na bajke koje sam slusao kao djete – ima u toj priči toliko čistoće i dobrote, toliko ljudskog za koje tako lako i tako često pomislimo da je nepovratno izgubljeno.

Smatram da ovu priču treba podjeliti sa što više ljudi, opet kažem ne toliko zbog djed Muhinog lijeka koji možda pomaže a možda i ne pomaže (ili nekom pomaže a nekom ne pomaže) nego zbog djed Muhe kao čovjeka, čovjeka koji živi svoj život kako mu je Bog dao i koji može biti primjer ljudskosti i dobrote i njihove snage.

Ovo su kontakt podaci od djeda Muhe:

MUHO MUJANIĆ – travar iz sela Lisnje kod Prnjavora
Telefon: +387-51-682-217 kucni
+387-66-086-997 mobilni

A ovo je clanak preuzet (bez odobrenja) sa gore spomenutog web sajta. Ukoliko autor opisa (“prirodom-do-zdravlja”) ili vlasnici web sajta gdje je clanak objavljen smatraju da su povrijedjena autorska prava mogu me kontaktirati tako sto ce napisati komentar na ovaj clanak i ja cu ukloniti tekst.

prirodom-do-zdravlja
25. decembar 2012. u 21.20

Sa Muhom sam se vidio negdje sredinom juna mjeseca. Ranije sam ga nazvao iz Amerike i raspitao se za lijek da mi ostavi kad dodjem. Kaže Muho – ma nema problema samo me nazovi dan ranije da budem kuci. Iskoristio sam priliku da usput odem kod druga iz srednje skole, dugo se nismo vidjeli i onda smo krenuli prema Prnjavoru iz pravca Gradiske.

Dan je bio ugodan, topao, u stvari možeš slobodno reci prevruc s’ obzirom da vremesni Golf dvojka kojim smo putovali uopste nema klimu. Nas dvojica smo se zezali usput sjecajuci se raznoraznih dogodovstina od prije skoro 40 godina.

O svemu smo pricali osim o bolesti.

Nekih 7-8 kilometara prije Prnjavora sa desne strane docekala nas je tabla „Lisnje”. Skrenuli smo desno i nastavili seoskim putem. Selo je poveliko, ima ga i u duzinu i u sirinu i posto smo prvi put tu stadosmo pored jednog seljana koji je isao pjeske.

Trazimo travara Muhu, znaš li gdje živi – pitamo ga. Znam – rece – a posto i ja idem dobrim dijelom tim pravcem mogu li sjesti sa vama da vam pokazem? Kako ne može, upadaj – nas dvojica jedva docekasmo i kad smo presli možda jedno pola sela pokaza nam taj covjek gdje živi Muho.

Muhina kuca je skromna skroz, vidi se odmah na prvi pogled da je on jedan dobrocudni domaćin a ne biznismen koji je uspio da sagradi dvorac i obagati se. A mogao je, to znam sigurno iz svog iskustva sa raznoraznim travarima.

Docekao nas je Muhin sin, kaže sad ću ja starog zovnuti. Sjedosmo na klupu ispred kuce, obliznje vocke su davale hlad tako da je bila prava milina sjediti u dvoristu.

U to dolazi i Muho, starina od osamdeset i pet godina. Dobro se drzi za svoje godine, gipkog hoda, vidi se da je dobro pokretan. Nakon što smo se predstavili krenula je i standardna prica, ko smo, šta smo i odakle smo. Kaže Muho – boga ti kako si ti čuo za mene jer ja se ne reklamiram nigdje, nego onako pomognem nekome pa me taj preporuci drugom i sve tako. Bilo mu je cudno da neko u Americi zna za njega.

Kažem mu da sam za njega čuo od Voje, njegovog zemljaka koji je prije pedesetak godina otisao u Ameriku i da je Muho izlijecio jednog Vojinog sofera. Sjetio se Voje kad sam ga spomenuo, kaže – znam za njega.

I tako, prica je pocela polako da se odmotava sama od sebe. Muho bi s vremena na vrijeme imao problema sa izgovorom, zatrokirao bi pri izgovoru najjednostavnije rijeci, izvinjava se i kaže da je imao prije par godina mozdani udar pa mu je ostala posljedica. Inače veoma veseo starina, ostavlja dubok utisak na slusaoca, sto bi nasi ljudi rekli – rođen i zna da lijepo prica. Milina ga slusati. Kažem mu ja – znaš šta Muho, osim ovog lijeka za rak imaš li kakvih trava za srce jer sam prije pola godine imao infarkt pa ako znaš šta od prirodnih lijekova rado bih te poslusao. Muho me pogleda i rece – nisam ti ja nikakav travar, koliko se ti razumijes u trave toliko i ja vjeruj mi. Na moj zbunjen pogled kaže – Ja samo znam napraviti ovaj lijek i to je sve. I onda je krenula prica, vrlo interesantna, ja nisam trepnuo cijelo vrijeme dok je Muho pricao.

Bilo je to odmah iza onog rata, zaposlio sam se u jednom sumskom preduzecu kao drvosjeca. Bio sam mlad i snažan, ono što se kaže mogao sam raditi za trojicu. Odrastao sam na selu i nije mi bilo mrsko raditi, navikao sam na to od malena. Bio sam vrijedan i poslusan a i druga vremena su tada bila, rad se u to vrikeme cijenio, nije ko danas. A posao je bio tezak, dosta tezak, nije tada bilo motorne zage, ma kakvi, to se tek kasnije izmislilo nego uzmes rucnu zagu pa tamo-amo po čitav bogovetni dan. A navece kad podjes spavati nije glava ni jastuk dodirnula a već si zaspo. Eto tako je bilo. Isli bi sa jedne sjece sume na drugu i tako mi je deset godina prošlo ko sto bi ‘dlanom o dlan’. Osjetim onda jedne prilike da me nešto para u grlu, kontam u sebi sto sam se negdje vruc nadero hladne vode. i nikako da prestane, iso sam i doktoru ali dzaba.

Kad je doktor vidio da ne prolazi poslao me specijalisti u bolnicu Rebro u Zagrebu da uradim nekakav pregled. Kad sam zavrsio u bolnici navratim u prvu apoteku da kupim neki sirup za kasalj nebi li mi bilo lakse. Udjem u apoteku i kažem apotekarki da mi da kakav bilo sirup za kasalj, kažem joj da sam drvosjeca i da sam se negdje onako zagrijan napio ledene vode i kasalj nikako da me prođe. Rekoh joj i da sam upravo iz bolnice gdje su mi radili taj nalaz. Kaže ona meni – imam ja koliko hoćeš sirupa ali tebi ni jedan sirup ne može pomoći, nemoj dzaba da bacas pare. Valjda je znala šta je u pitanju kad sam joj reko koji nalaz sam radio.

Ma nema veze- kažem joj ja – daj timeni najbolji pa pomogo ne pomogo. Dobro – rece ona i dade mi sirup. Prije nego sto ću izaci priupita me – a jel’ ono rece da si drvosjeca po struci? Jesam. Imala bih za tebe jednu molbu ako možeš ikako da mi učinis uslugu pa šta kosta da kosta. Reci slobodno – rekoh joj. Živim tu blizu u jednom selu, ima prevoz, lako je doći, a problem je sto odmah uz kucu u kojoj živim ima jedan stari hrast, boga pitaj koliko je star, već se napola sasusio i prijeti mi svakog momenta da padne i srusi mi kucu. Na takvom je mjestu da nema gdje drugo da padne nego posred kuce. Zvala sam ja mnoge drvosjece da dodju i posijeku ga ali niko se ne smije usuditi jer se boji da ne padne na kucu. Samo jedan je pristao i rekao mi je da bi se prihvatio posla ali pod uslovom da ako obori hrast na pravu stranu i kuci ne bude ništa da mu platim koliko vrijedi pola kuce a ako padne na kucu i srusi je on će se postpisati da će mi novu kucu napraviti. Platila bih ja njemu, ne bi mi bilo zao ni jedne pare, ali odakle mi tolike pare, muž mi je umro i hranim sama cetvero djece od jedne plate, nikad ja toliko para ne mogu ustediti.

Imao sam vremena i odlucih da odem i vidim o cemu se radi. Nadjoh lako kucu, obilazim drvo s’ jedne pa s’ druge strane, na nezgodnom je mjestu nema govora. U to stize i apotekarka, obradovala se kad me vidjela, nije bas bila sigurna da će me zateci, i naravno pita me šta mislim. Obaro sam i teza – kratko joj rekoh. Nego, problem je sto pri sebi nemam ama bas nikakvog alata a bez toga ne mogu ništa.

Ima u selu jedan gospodin, odavno je u penziji, bio je isto tako drvosjeca, on ima sav alat, ali ne da ga nikome ni pogledati a kamo li posuditi. Odvedi ti mene do njega – rekoh joj – i ne beri brigu. Ispred kuce me doceka starac u godinama ali još uvijek se drzi dobro vidi se to na prvi pogled. Predstavih se, rekoh sto sam dosao, rekoh mu da sam drvosjeca i gdje radim. Kad sam spomenuo preduzece gdje radim primijetio sam iskru u njegovim ocima. E cuj tu radis, a ko ti je sef odnosno direktor i gdje si sve radio, na kojim sjecama sume. Dok sam mu pricao gdje sam sve sjekao sumu i koji put sam prosao on me netremice slusao pogleda prikovanog negdje u daljinu i samo bi ponekad odmahnuo glavom. Vidis, sav taj tvoj put, sva ta radilista sam i ja prosao prije mnogo mnogo godina i slusajuci tebe još jednom sam se podsjetio na svoje mlade i slobodno mogu reci najsretnije dane.

Onda je zovnuo snahu i rekao joj da mi dadne sav alat koji mi bude trebao i ne samo to nego mi je nasao i jednog mladog momka da mi pomogne jer sám onoliko drvo ne bih mogao oboriti. Sutradan, čim je sunce malo ogrijalo prihvatim se posla i do predvece kad je apotekarka dosla s posla ne samo da smo oborili stablo nego mi nije bilo mrsko pa smo ga čitavog isjekli na trupce spremne da se iscijepaju za drva.

Nije mogla vjerovati kad je vidjela šta smo sve uradili, obilazi oko panja i sve pogleduje u nebo ne vjerujuci da je dosao kraj njenim mukama i strahovanju. Udje u kucu i zacas donese kafu, rakiju i mezu zahvaljujuci se milion puta. Iznese i novcanik i pita koliko kosta. Nije mi zao da kosta šta god kosta. Kažem joj – da sam mislio da ti naplatim ne bih se nikad ovog posla ni prihvatio, ništa ti meni nisi duzna. Njoj nezgodno, nije valjda ocekivala i hoće da plati i bog.

Kažem joj – dobro, plati nešto ovom momku sto mi je pomagao a ono sto si meni mislila da platis uzmi i kupi nešto ovoj svojoj djecici i nek im to bude poklon od mene. Eto, jel to u redu? Udarise joj suze na oci. Ne mogu da vjerujem da još uvijek postoji tako dobrih ljudi na ovom svijetu, hvala ti i gdje čuo i ne čuo, a suze joj sve jedna drugu stizu. Bi’ mi je nešto zao, Boze mili mislim se u sebi zašto je sva sirotinja na svijetu ista i zašto su svi tako dobri i prosti u dusi. „Dobro se dobrim vraca” – kao da mi neki nepoznat glas rece. Spakovao sam se i otisao kuci.

U to su dosli i nalazi. Rak grla, tako su mi rekli jer ja ono sto je doktor napisao ništa nisam razumio. Iz preduzeca su mi javili da ne trebam dolaziti na posao nego da se lijecim a sve će mi biti placeno tri godine isto kao da sam radio. Nije mi mogla doći bolja čestitka od preduzeca i nije mi bilo zao ni jedne trunke truda i prolivenog znoja.

Uputio sam se na VMA u Beograd na lijecenje. Ostao sam tamo skoro tri mjeseca. Na VMA sam se toliko sprijateljio sa nacelnikom odjeljenja da smo se pobratimili. Tako je to nekada bilo, na taj način su se kako bih rekao krunisala velika prijateljstva. Nacelnik odjeljenja me je i operisao. Nakon nekog vremena mi je rekao da mogu da idem kuci jer nema potrebe da vise lezim u bolnici. Pozdravili smo se i ja odoh svojoj kuci.

Sa grlom vise nisam imao problema i ponadao sam se – haj fala Bogu neće li sve biti u redu. Ali umjesto da se svakim danom osjecam sve bolje ja sam poceo naglo da „kopnim”. Gubio sam naglo na kilazi, nisam imao ni apetita da jedem i uskoro sam bio toliko „slab” da nisam skoro mogao ustati iz kreveta. Nije mi bilo druge nego se opet uputiti na VMA.

Nadjoh pobratima i pozdravismo se srdacno. Kažem mu šta me muci. Rece mi on da se ne brinem puno, da je on operaciju uradio savrseno i da bi trebalo biti sve u redu. Idi kuci – rece mi – budi sa porodicom, nema potrebe da dzaba ovdje u bolnici lezis. Poslusah ga ali sam imao neki cudan osjecaj da neće bas sve da mi kaže.

Kad sam dosao kuci doceka me žena i kaže – e Muho Muho, ti sve ko fol bolestan a tamo i svalerke ganjas, nije tebi ništa. Znao sam da se sali, a ona ode i vrati se sa jednom neotvorenom kovertom. Evo – rece – ovo si dobio iz Zagreba juče.

Otvorim kovertu kad ono pismo od apotekarke. Zahvaljuje se još jednom za sve sto sam joj pomogao. Pita me da li sam dobio rezultate nalaza sto sam radio. Pretpostavljala je o cemu se radi. Kaže – želim ti svu sreću i zdravlje na ovom svijetu a evo ti jedan recept koji ti može valjati i zivot spasiti. Molim te da svakako napravis ovaj lijek i pocnes ga uzimati ako rezultati testa budu losi. Ovaj recept mi je ostao od pokojnog muza a njemu ga je dao jedan Rus koji je lezao sa njim u bolnici u Moskvi.

Jedanest razlicitih vrsta trava je potrebno da se napravi ovaj lijek. Nije ga teško napraviti ako znaš recept. Moram priznati da nisam odmah prionuo na posao ali kako je situacija bivala sve gora i ja se osjecao sve losije odlucih da oprobam. Ništa me ne kosta, pomislio sam u sebi, a nikad covjek ne zna šta mu može pomoći. Već sam bio dobro iscrpljen i morao mi je brat pomoći da nabavim sve trave i da napravim lijek. Eto tako sam krenuo.

Pisalo je da moram uzeti najmanje sedam tura lijeka (sedam tegli). Već nakon dvije sedmice sam se poceo osjecati bolje. Pocela mi se nekako vracati snaga a i boja u lice. Osjeti to covjek iznutra, ne znam kako bih ti rekao. Nakon dva mjeseca sam bio kao preporođen, vratio mi se apetit ali i snaga. Vidim da mi lijek pomaze i odlucih da ponovo obidjem pobratima na VMA.

Kad me je ugledao ne malo se iznenadio. Kaže – Muho izgledas odlično, ne znam šta radis i cime se lijecis ali samo nastavi tako, za razliku od prošlog puta kad sam te vidio sad izgledas ko momak. Bez ikakvog okolisanja sam mu rekao koji lijek uzimam i kako sam saznao za njega. On me potapsa po ramenu i kaže – ne znam šta je u pitanju, mislim koji lijek, ali opet ponavljam samo nastavi. Vidis, prošli put ti nisam mogao reci punu istinu, nisam htio da te obeshrabrim ali sad ti mogu komotno reci jer po tebi vidim da si na dobrom putu da se izlijecis. Što se tiče raka grla ja sam to operisao i uklonio sto je trebalo. Tu vise nećeš imati problema budi siguran ali je problem bio u tome što se rak proširio i sto si dobio leukemiju a tu ti ama bas nimalo nisam mogao pomoći, kao sto znaš tu operacije nema.

Pricali smo još dugo o svemu i svačemu i nakon toga se polako uputih kuci ali ovaj put sa velikom vjerom da ću se u potpunosti izlijeciti. Nastavio sam da uzmimam lijek cijelo vrijeme bez obzira sto sam se već nakon 4-5 mjeseci osjecao potpuno zdrav. I eto, kako onda tako i sad, nikad vise se bolest nije povratila.

Ovim rijecima mi je Muho ispricao kako je prvo izlijecio sam sebe a onda se za to proculo prvo po selu pa malo dalje i po gradu i ljudi su poceli da dolaze i pitaju može li i njima napraviti lijek. A onda mi je rekao nešto sto je veoma veoma važno u cijeloj ovoj prici.

Kaže – uzimaj ovaj lijek redovno, nemoj da preskaces, pomogao je mnogim ljudima pomoći će i tebi i vidjeces bolest se vise nikada neće vratiti. Bio sam malo iznenadjen tom cinjenicom jer svi drugi lijekovi koje sam do tada uzimao podrazumijevaju da ih uzimas čitav zivot u vecoj ili manjoj dozi (zavisi od lijeka, Vidatox na primjer ali i ostali) tako da me je ova cinjenica dosta obradovala.

Pricao je onda Muho o pacijentima koje je izlijecio, mogao bih ga slusati dan noć. Dok smo razgovarali nazvase ga neki ljudi iz Beograda, pitaju može li mu sin donijeti lijek u Prnjavor jer su oni već doputovali nadomak Prnjavora pa da ne lutaju trazeci selo. Ma može kako ne može rece im Muho i sin zacas spakova paket tegli i ode za Prnjavor. Onda je nazvala jedna žena iz Dalmacije. Kaže da joj treba lijek za prijateljicu iz Norveske, da je već krenula put Prnjavora i zamolila ga da joj spakuje jednu teglu. On se nekako snebiva i rece joj – nemoj me pogresno shvatiti ali jedna tegla joj neće pomoći. Ako već neće da uzme vise onda nek ne baca dzaba pare. Ova Dalmatinka rece da nije do nje da odlucuje jer joj je ta prijatejica tako rekla i poslala pare ali će joj svakako reći da treba da uzme još. Kad je spustio slusalicu Muho se okrenu prema meni i drugu i rece – ne možeš ljude puno ubjedjivati da uzmu četiri-pet ili vise tegli jer mnogi od njih pomisle da hoću sto vise da ih prodam. A meni ih bude zao jer dvije-tri tegle ih neće izlijeciti i sto da dzaba bacaju pare.

To bi bila prica o Muhi Mujanicu travaru iz Prnjavora. Bilo ga je ugodno slusati to vrelo junsko popodne. Na mene je ostavio nevjerovatno snažan i pozitivan utisak i pokusao sam ovdje najbolje sto sam znao da opisem svoj susret sa ovim dobrim covjekom. Muho pripada generaciji koja nas na zalost polako ali sigurno napusta za sva vremena, generaciji mojih roditelja od koje smo mogli mnogo toga moralnog i pozitivnog da naucimo.

Još i ovo da dodam. Ja sam bio planirao da ostanem dole tri mjeseca a jedna tegla Muhinog lijeka traje nešto više od mjesec dana. Pitao sam ga da li mogu da uzmem tri tegle ovaj put a da ostatak nastavim sljedece godine kad budem dolazio. Odgovorio mi je da ne može tako nego lijek mora da se pije u kontinuitetu sto znaci ili da ostanem dole pola godine koliko otprilke treba da potrosim pet tegli ili da ga na neki način prebacim do Amerike.

Odlucio sam se naravno na ovu drugu varijantu jer prva nije dolazila u obzir. U međuvremenu mi je stigla i supruga na mjesec dana i kad je posla kuci spakovali smo jednu teglu da ponese. Lijek smo presuli u flasu od Koka Kole od 1.25 litara. Jedan tegla sadrzi tačno 2.5 litra lijeka tako da je stala u dvije flase od 1.25 litara (nije greška u pitanju, znaci nije flasa od 1.5 lit nego upravo kako sam i napisao 1.25 litara). Za svaki slučaj sam na obadvije flase zalijepio naljepnicu na kojoj sam napisao: MEDICINE! HERBS & PROPOLIS. 100% NATURAL. Nadao sam se da bi ovo možda moglo pomoći u slučaju da carina pregleda kofer.

Kad je supruga dosla kuci javila mi je da je sve prošlo u redu i da je prenijela lijek. Rekla mi je da su joj kofer pregledali ali da ništa nisu uzeli. U slučaju kad vam pregledaju kofer uvijek ostave unutar kofera ceduljicu na kojoj piše da je vas kofer pregledan. Nisam siguran ali mislim da je to uradjeno u Beogradu odakle je posla za Ameriku. Ne znam da li se možda koferi dodatno pregledavaju i u Njemackoj gdje se presjeda. Uglavnom, kad je doputovala u Ameriku na carini joj nisu tražili da joj pregledaju kofer. Kad sam ja krenuo kuci meni su trebale tri flase od Koka Kole. Na svu sreću nisu mi pregledavali kofer ni u Beogradu niti u Americi kad sam bio na carini. Da li je tekst koji sam napisao na flasi Koka Kole pomogao ili nije ne znam ali mislim da nije loše napisati tako nešto, cisto da se zna šta je unutra a da li će vas pustiti da prenesete lijek ili neće po meni ipak najviše zavisi od sreće.
MUHO MUJANIC – travar iz sela Lisnje kod Prnjavora
Telefon: +387-51-682-217 kucni
+387-66-086-997 mobilni

djed muha1

Izvor: http://dvornauni.wordpress.com/2013/03/09/prica-o-djedu-muhi/

Leave a Comment