Srodna duša

Pojam srodne duše vežemo za ljude nakon čijeg ulaska u naš život ništa više nije bilo isto kao prije. Neki smatraju da su u životu sreli mnogo srodnih duša, neke smatraju anđeoskima, a priče se podudaraju u smislu da su to bili ljudi koji su ih motivirali na razvoj nove vještine, utjecali na usvajanje novih pogleda na svijet ili im pomogli da otpuste. Vještina, novi pogledi ili otpuštanje bi se ubrzo pokazali korisni u prekretnici koja prati dolazak srodne duše u naše život.

Neki pak smatraju da samo jednoj osobi mogu dati ekskluzivitet srodne duše, obično se radi o osobi koja je bila jako upečatljiva, a komentari su isti: „Uz nju sam bio bolji, bio sam hrabar, mogao sam sve, sve mi je išlo od ruke.“
Važno je shvatiti da mi ne postajemo bolji zbog druge osobe, ne čini nas ona hrabrima već nas samo potiče da u sebi osvijestimo segmente koji su uspavani, da bolje upoznamo sebe i prihvatimo se, usudimo se. Mi već jesmo hrabri i sve nam ide od ruke, a srodna duša nam je pomogla da to prepoznamo u sebi i manifestiramo u svijetu.

Naše srodne duše nas prate od djetinjstva, a naš dogovor s njima je daleko stariji od života samog. Nekad su tu u ulozi ljubavnika, nekad u ulozi prijatelja, nekad se jave kao suputnik u autobusu, nekad na mjestima na kojima ih najmanje očekujemo, a poslije susreta s njima naši životi više nikad nisu isti, bez obzira koliko se dugo zadržale s nama. Zanimljivo je da srodne duše ne upoznajemo na klasičan način, već „prepoznajemo“ ugođenost njihove nutrine s našom. Nekad odsele, nekad ih napustimo, nekad one napuste nas, a ponekad umru i ostave nas neutješne. Važno je znati da srodne duše odlaze od nas tek kada smo mi na to spremni i tek kada dovoljno obogate naše živote. Koliko god bilo teško podnijeti njihov odlazak, važno je biti svjestan da se radi o dogovoru između srodne duše i nas, o našem pristanku da ćemo ostatak života provesti bez nje. Srodna je duša napravila svoj posao i možemo je otpustiti u miru.

Koncept srodnosti duše je teško shvatiti, pojavljuje se u trenucima kada nam je najpotrebnija, vjerujemo da je vidovita jer je znala da je trebamo, mogli bi se zakleti da smo je prizvali, kako je mogla znati da je baš sada trebamo da nas potakne da rastemo i prepoznamo Sebe i budemo ono što zapravo Jesmo.
Tko to može znati? Tko poznaje naše živote bolje od nas samih? Tko može slutiti da nas očekuje situacija za koju je nužno da osvijestimo sebe i proživimo iskustvo cjelovitiji nego što smo bili? Kako netko osim nas može znati koje segmente sebe trebamo osvijestiti da bismo preživjeli određenu situaciju, naučili lekciju i postali bliži Sebi?
Nitko osim nas samih. Mi smo naša srodna duša.

Bića koja uđu u naše živote, zabljesnu poput sunčevih zraka i ogriju nam srca, dio su naše vlastite Duše. Mi smo ih odabrali davno prije ulaska u ovo iskustvo, postavili da se pojavljuju poput putokaza na našem putu. Njihova veličanstvena ljepota je samo zrcalo koje zrcali naš autentičan izgled.

– Petra Varsić