Dugine boje
Prije par godina sam surađivala s mlađim simpatičnim muškarcem. Kako smo oboje prilično brbljavi, sprijateljili smo se. Na jednoj od kava mi je spomenuo kako je u emotivno lošem stanju, prekinuo je vezu prije nekog vremena. Priznao mi je da nije načisto s tim i da još uvijek jako voli tu osobu. I ona njega. Kada sam pitala u čemu je zapravo problem, rekao je da je jako komplicirano. Što može biti komplicirano ako se volite? I tako, zaredale se naše kave, a on je pričao o tom odnosu koji ga je mučio.
Osoba koju je volio nije bila načisto sama sa sobom, vezu su skrivali, rijetko se viđali, oboje se mučili i u konačnici se dogovorili da je najbolje da prekinu. Prekid koji je trebao donijeti olakšanje, donio je pravi emotivni pakao. Bilo mi je teško gledati ga kako pati i pitala sam ga želi li da ja porazgovaram s tom osobom, on se nasmijao i rekao: „Znaš što, odlučio sam sve ti reći, ti napravi kako hoćeš, možeš me zadirkivati, možeš mi se smijati, možeš me mrziti. Prokuni me na mjestu.“ Zašto, što ti je? Zgroženoj, palo mi je na pamet da će reći da je nešto strašno napravio toj osobi ili da se radi o maloljetnici… A on je izustio da je ta osoba – dečko. A blento, što nisi odmah rekao… Oduševljen što mi to ne smeta, rekao je da je to najveći problem u cijeloj priči i razlog zašto o tome ne govori. Par puta u životu se probao povjeriti prijateljima i naišao je na podsmijeh i agresiju. I odbacivanje. Muku. Patnju. Agoniju. Odbacivanje. Odbacivanje. Bio je potpuno siguran u svoju orijentaciju. Dečko kojeg je volio bio u dosta lošem psihičkom stanju, jer je odbijao priznati sebi svoju. Otvoren razgovor s obiteljima nije dolazio u obzir. „Boli me sva ta laž. Cijeli život postavljen na laž. Moji roditelji su dobri i pošteni ljudi, a ja ih lažem. To nisu zaslužili.“
Teško je povjerovati da ljudsko biće može prolaziti toliki intenzitet muke i patnje samo zato što voli. Kako ljubav može generirati takvo stanje? Ljubav zasigurno ne može… Nije problem u ljubavi, već u okolini koja ne prihvaća takvu ljubav. Veza između dvoje ljudi koji se vole izazvala bi razočaranje njihovih obitelji, možda i potencirala otkaz na poslu, okolina bi ih odbacila i jednostavnije im je bilo patiti u šutnji. Zaslužuje li biće koje voli takav život? Nitko ne zaslužuje takav život. Smiješni su mi aktualni napisi o zaštiti obitelji. Na koji način je moj prijatelj ugrozio moju obitelj? Apsolutno nikako. Niti sam manje hetero, niti sam manje majka, niti sam manje topla i brižna. Narodu treba kruha i igara. U posljednje vrijeme nemamo previše kruha pa igre prevladavaju. Dok god se možemo busati u prsa referendumima vrijednim 47 milja kuna ni ne pomišljamo na stopu poreza na dodanu vrijednost koja nam dere kožu s leđa, zaboravljamo na brojku od 343 000 nezaposlenih, zakon o predstečajnim, ovrhe porezne, neprijavljene i neplaćene prekovremene, činjenicu da živimo na rubu siromaštva. 47 milijuna kuna. Dok se škole urušavaju na djecu. Dok skupljamo preko mailova i fejsa novac za operacije bolesne djece. 47 milijuna kuna. MILIJUNA. Dok ljudi kopaju po kontejnerima. Za zaštitu obitelji? Moju obitelj ne ugrožava nitko. Mogu je ugroziti samo ja svojom nervozom dok vidim da je frižider skoro prazan, a ja nisam dogovorila dodatni posao. Ili nervoza kada vidim nova poskupljenja. Ili nervoza zbog nepotrebnih i sramotnih referenduma. Ne treba nam referendum. Samo malo zdravog razuma potrebnog da složimo listu prioriteta kojima ćemo se baviti, nastojanje da našoj djeci danas-sutra netko ne guli kožu s leđa porezima i daje otkaz jer ne pristaju raditi besplatno prekovremeno i da umjesto brda igara – imaju i kruha. I da se usude voljeti onoga koga im srce odabere.
Prijatelju, nadam se da čitaš ovo. Ići ću na referendum, ne samo zbog tebe i drugih koji pate u tišini, već i zbog ljubavi prema sebi i prema mom djetetu. „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje.“
– Petra Varšić
