Srčane bolesti

srce17, 3 milijuna smrti godišnje čini srčane bolesti svjetskim ubojicom broj jedan. U Hrvatskoj je u protekloj godini 25 000 ljudi umrlo od srčanih bolesti i to čini 50% svih uzroka smrtnosti u Hrvatskoj!

Pravilna prehrana, tjelovježba, prestanak pušenja i umjereno konzumiranje alkohola su preventivne mjere. I to bi trebalo garantirati 80% uspjeha. Povišeni kolesterol se spominje kao najveći neprijatelj i njega je potrebno smanjiti. To se, između ostalog, postiže smanjenjem unosa crvenog mesa, jaja, masne i teške hrane. Zanimljivo je da postoje vegetarijanci i vegani koji imaju povišen kolesterol. Zanima me kakvu prehranu bi njima preporučili.

Sve navedene stvari su dobrodošle kao prevencija, ali mislim da je 80% debelo pretjerana brojka. S obzirom da je broj komponenti (pogotovo onih koji nisu mjerljivi nekim instrumentima) u životu jedne osobe jako velik, teško da se može tvrditi da su otkriveni baš svi uzroci što se tiče srčanih (i drugih) bolesti.

Promatranje srčanih bolesti, a nepoznavanje energetskih i psiholoških procesa u tijelu je površno. Isto tako promatranje bilo koje bolesti van konteksta životne situacije osobe je također površno.

Srce se nalazi u grudima. Energetski rečeno u području 4. čakre koja je zadužena za ljubav, kako prema sebi tako i prema drugima. Vezana je za primanje i davanje, za posezanje i otpuštanje, suosjećanje i opraštanje.

Da bi ova čakra ispravno radila, moramo naći balans između primanja i davanja. Može se desiti da stalno dajemo (kako bi primili, ali toga nismo svjesni), a rijetko kad možemo primiti nečiju pažnju, ljubav, vrijeme ili konkretan materijalni dar. Imamo stalno osjećaj da smo dužni. Ne tražimo pomoć jer se bojimo ispasti naporni, previše ovisni, ne želimo smetati, ne želimo se pouzdati u nekoga jer se bojimo razočarenja i zbog toga sve radimo sami. Radije bi umrli nego izrekli tu prestrašnu rečenicu „Hoćeš li mi pomoći?“. Možemo živjeti u filmu “postizanja”. Moram uspjeti pod svaku cijenu (nesvjesni da je cijena zdravlje, život, užitak, sloboda, spontanost i autentičnost). Trčeći za lovom i slavom zaboravljamo na vlastito srce. Ganjamo diktat glave, nerealne filmove o tome što trebamo biti i što nikako ne smijemo biti.

Hodamo po svijetu glave odvojene od tijela (psihološki i energetski). Ne zastanemo i ne upitamo se što stvarno želimo, slijedimo nedostižnu sliku savršenstva nametnutu izvana (prvenstveno od roditelja), a zatim i od cjelokupnog društva. Što osjećaš u srcu? Nije bitno! Bitno je kako izgledaš i kakav dojam ostavljaš.

Radiš posao koji ne voliš, brak ti je u kurcu, a ti se lijepo našminkaš i smješkaš. Odsječena od tijela, od osjećaja i srca.

Zarađuješ dobru lovu, faca si u firmi, voziš velika kola, živiš u veeeeelikoj kući, ljetuješ na Karibima, a zimuješ u Kitsbuhelu? Ne možeš biti dulje od 5 minuta sa samim sobom (jer se onda moraš suočiti s prazninom u sebi, pogotovo u svom srcu)? Želiš biti umjetnik i slikati, a ne raditi u nekoj jebenoj firmi gdje se moraš smješkati i ulizivati glupavim tipovima koji ti uopće ne odgovaraju kao društvo?

Čovjeka definitivno treba gledati kao cjelovito biće koje osim tijela (gdje se bolest manifestira), ima još emocije, misli, volju i duh. Kad su svi ovi aspekti u ravnoteži i rade zajedno onda možemo govoriti o zdravlju. I ako su oni u ravnoteži onda vodimo kreativan, slobodan, autentičan, ispunjavajući život. Naše tijelo zrači vitalnošću i energijom. Emotivan život nam je bogat. Um nam je bistar. Volja za nas djeluje konstruktivno i podržavajuće, a duh nam je vedar. Živi smo umjesto da preživljavamo.

Da se vratim konkretno na srčane bolesti i sve bolesti koje se nalaze u području grudiju. Najbitnija stvar na fizičkoj razini koju možemo napraviti za sebe i svoje zdravlje je disanje. Disanje koje je slobodno i nesputano. I to treba vježbati. Jako mali broj ljudi diše punim kapacitetom pluća, a za ogroman broj ljudi mi se čini da dišu tek toliko da prežive. Potrebno je disati punim plućima, dozvoliti da dah slobodno teče. Viđam ljude kako zadržavaju dah i kontroliraju udah ili izdah. Potrebno je razgibati međurebrene mišiće disanjem. Tjelovježba je u tom pogledu odlična, jer nas natjera da dišemo dublje, ali onda umjesto da dišemo glasno (kao pas koji dahće nakon trke), mi pokušavamo umiriti dah jer se ponovo bojimo kako izgledamo i koji dojam ostavljamo. Zaustavljamo prirodan proces nepotrebno i štetno po naše tijelo.

Reguliranje prehrane, odnosno prestanak pušenja ili konzumiranja alkohola su također dobar savjet. Međutim, ono što nedostaje je promatranje sebe. Da li bježim od ili zakopavam neke od emocija. Što će biti ako ne zapalim cigaretu ili ne pojedem još jedan red čokolade? S kojim osjećajima se moram suočiti? Da li je to ljutnja koju osjećam prema drugima jer me „tjeraju“ da budem nešto što nisam? Da li mržnja prema sebi kad nisam savršen po nerealnim kriterijima koje si namećem sam ili mi nameće društvo? Kako fizički zaustavljam „neprihvatljive“ emocije? Da li dišem u tom trenutku? Da li je moje tijelo napeto i stegnuto? Ima li to kakve veze s mojim fizičkim srcem?

U zadnje vrijeme se stres spominje kao uzrok svih bolesti. Stres je preopćeniti pojam. S čim konkretno nisam zadovoljan u svom životu? Koji se osjećaji javljaju u vezi toga i da li ih mogu dozvoliti? Zatvaranje srca i njegovo stezanje nisu samo stilske jezične figure, to je stvaran energetski fenomen. Mogu li si dozvoliti osjetiti bol kad me netko povrijedi? Dozvoljavanje osjećaja (oslobađanje energetskog protoka) je put u iscjeljenje, prvo emotivno, a zatim i fizičko.

Naše misli, stavove i uvjerenja također trebamo preispitati. Da li mi je stvarno toliko bitno ostaviti dojam, uvijek biti uspješan, nikad ne tražiti pomoć… da li je to konstruktivno i podržavajuće za mene pogotovo kad znam (i osjećam) koju cijenu plaćam? Treba li me strefiti srčani udar da skužim da pretjerujem u poslu?

Mogu li svoju volju koristiti na bolji način, a ne na uštrb srca. Ako imam jaku volju, a nisam povezan sa svojim srcem, mogu npr. završiti fakultet, a onda skužiti da me to ne zanima raditi u životu. Ili mogu koristiti svoju volju tako što ću se inatiti. Inat nas uvijek ostavlja bez onog za čim čeznemo.

Mogu li osjetiti ljubav prema sebi, mogu li se povezati s tijelom i pokušati osjetiti suosjećanje kad vidim što si radim? Što mi je doista bitno? Zna li itko kako se osjećam? Jesam li voljan podijeliti svoje stvarne osjećaje makar s jednom osobom? Bi li i to moglo pomoći u prevenciji i tretiranju srčanih bolesti?

srce

– Dane Cvijanović