Živjeti punim plućima
Mi ne dišemo. Disani smo. Možemo taj proces do neke mjere kontrolirati, ali ne u potpunosti. Ne vjerujete. Pokušajte izvršiti samoubojstvo tako što odlučite prestati disati. Jeste? Garantiram da ne ide.
Koliko dišete u ovom trenu dok čitate tekst? Jeste li svjesni vlastitog daha? Štedite li kisik ili častite svoja pluća istim? Bez daha nema života. Dah je meni najbolji dijagnostički alat u radu. Onoliko koliko dišete, toliko ste živi. I obrnuto. Što ste više živi to više dišete. Jedna od tisuću osoba (a možda i manje) koristi svoj puni kapacitet pluća. Često za vrijeme terapije skrenem pozornost ljudima na disanje. Ili uopće ne dišu ili dišu tek toliko da prežive. Nekad se grudni koš uopće ne pomiče. Što mislite koliko je tu života?
Kad ste zadnji put disali punim plućima? Možete li sad udahnuti što dublje i zvučno izdahnuti? Okrećete li se oko sebe i provjeravate jer vas tko gleda, iako ste sami u prostoriji. Ponovite istu radnju još jednom. Kakav je osjećaj? Možete li uopće duboko udahnuti i izdahnuti?
Dovedu mi roditelji nekad djecu sa astmom ili dođu odrasli ljudi koji imaju astmu. Zanimljivo je da su to često djeca u dobi od tri, četiri godine i ako bi se usudio nagađati rekao bih da potiskivanje života, roditeljska kontrola, smiri se i budi dobar imaju direktne veze sa astmom (osim alergena i drugih fizičkih čimbenika). Sa tri, četiri godine ogromna količina energije dolazi u djetetov sustav i jako mu je potreban otac koji će s njim skakati i divljati. Mjesto gdje će tu silnu energiju moći izraziti na adekvatan način. Osjećaj ne slobode, sputanih krila, energetski pogađa naš dio tijela gdje se nalaze pluća sa prednje i stražnje strane. I mislim da sve dišne tegobe koje pokušavamo iscjeliti, bez da gledamo u svoj osjećaj (ne) slobode i slomljenih krila neće biti potpun (i često neuspješan).
Ako oca nema, a majci je djetetova energija previše (mali je “preživ”) , zato što je samohrana majka, mora raditi dva posla ili koji drugi razlog, ona će to susprezati. Govoriti će djetetu smiri se, budi dobar, ne divljaj, susjedi će te čuti… i time bacati mokru krpu na djetetovu vatru. Zamislite djete koje trči u susret životu, želi skakati, želi uživati, želi živjeti punim plućima, divljati po livadi, a mama kaže nemoj se uprljati. Dijete koje se igra u vodi, a mama viče pazi da ne poprskaš druge. Djetetu koje viče od radosti i igra se, da bude tiho jer će ga susjedi čuti.
Odreći ćemo se sebe da bi dobili pažnju, naklonost i roditeljsku ljubav i tako početi gasiti život u sebi, kako bi udovoljili roditeljima. Gasimo život tako da prestajemo disati. To je prva stvar koju ćemo napraviti u strahu i stresnim situacijama. Šteta nastaje i kad ta silna energija i život nisu podržani u nama. Osim što moramo ugasiti pozitivni aspekt života uz to još moramo progutati tugu, bol i bijes jer i oni najčešće nisu dobro došli.Možemo imati oca, ali on ne mora biti pretjerano zainteresiran za igru. Mogu mu puno bitniji biti pravila, pristojnost, postignuća. Šteta je napravljena i ako ne podržimo tu djetetovu stranu. A da ne govorim o šteti koja nastaje kada se ta energija još i dodatno zaustavlja.
Koliko se sjećate da su vaši roditelji guštali? Jeste ih ikad vidjeli da divljaju? Što su vam prenijeli o životu svojim primjerom. Šuti, radi i budi dobar drug? A što je sa igrom, užitkom, opuštanjem, življenjem punim plućima? Jeste li ih ikad vidjeli u tome? Koliko vi živite punim plućima? Ima li jedno s drugim veze? Gdje već jeste slobodni i imate osjećaj da su vam krila raširena i letite? Želite li toga još?
Izvor: Dane Cvijanović, Energetsko iscjeljivanje
