Kraj svijeta

crveni gumbPo njemu se ne zove nijedna ulica, nema ni svoj kip… Djeca se ne muče zapamtiti njegovo ime, a bakice mu ne mole Očenaš. Puno “malih” ljudi, za koje nikad nećemo saznati, zadužilo je čovječanstvo… Ni za ovog čovjeka prije nisam čula, a već sutra ću mu zaboraviti ime. Tako je to s istinskim junacima.

Ime Stanislav Petrov tek rijetkima nešto znači, a u biti bi svaki, ali baš svaki čovjek na cijeloj zemaljskoj kugli trebao znati za njega. Riječ je o čovjeku zbog kojega smo svi danas živi, i zbog kojega živimo u ovom svijetu.

Kraj svijeta skoro je bio 26. rujna 1983.

On je 26. rujna 1983. godine ostao priseban i nije stisnuo taj crveni gumb, gumb koji bi cijeli svijet gurnuo u treći svjetski, ali i nuklearni rat.

Petrov je osamdesetih godina prošlog stoljeća bio pukovnik ruske vojske i zapovjednik zapovjednog centra OKO smještenog u blizini Moskve, srca sustava koji je upozoravao na nuklearne projektile koji bi eventualno bili ispaljeni na tadašnji SSSR.

Tog 26.rujna 1983. u prvim minutama poslije ponoći centrom se oglasio alarm. Računalo je javilo kako je prema Moskvi iz smjera SAD-a poletjela jedna balistička raketa s nuklearnom bombom, a nedugo potom javilo je kako su poletjele još četiri. Udar je trebao uslijediti za svega nekoliko minuta.

– Nikada nisam ni pomišljao da bih se mogao naći u takvoj situaciji iako smo bili uvjereni da nas Amerikanci mogu napasti te da je samo pitanje trenutka kada će se to dogoditi. Hladni rat bio je u to doba ledeno hladan – kaže Petrov.

Iako je prema protokolu trebao odmah ispaliti salvu nuklearnih raketa iz sovjetskih baza koje bi pogodile ciljeve na području SAD-a i Zapadne Europe, Petrov je oklijevao. Oboružao je sustav, ali crveni gumb nije pritisnuo.

– Sve je bilo spremno, ali nisam htio ispaliti rakete, bilo je jasno da to znači kraj svijeta kakav poznajemo. Odlučio sam čekati. Minute su prolazile, a računala su pokazivala da se američki projektili sve više približavaju SSSR-u. Alarm je potresao cijeli centar, ali nisam ispalio rakete, niti sam obavijestio svoje nadređene. Oni bi mi i tako naredili da pucam. U takvim situacijama ne možete racionalno analizirati, nema puno vremena, već se oslanjate na instinkt. A on mi je govorio da nešto nije u redu – kaže Petrov.

Dodaje kako je u tom trenutku na pameti imao dvije stvari.

Računalo je bilo uvjereno da je Moskva sravnjena

– Računalo je pokazivalo da prema nama leti pet projektila ispaljenih iz samo jedne baze, i svi idu prema Moskvi. Opći napad Amerikanaca zasigurno se ne bi ograničio na samo pet raketa, već bi njima sigurno željeli ‘obogaljiti’ naše sustave naoružanja. I drugo, razmišljao sam da računalo nema mozga i da može pogrešno protumačiti signale za nuklearne rakete – rekao je Petrov, koji je tada ipak odlučio pričekati udar, pa  i pod cijenu da neće moći uzvratiti.

Računala su pokazivala da se projektili sve više i više približavaju, do nuklearnog udara ostala je još samo minuta, trideset sekundi, deset, pet… Ljudi u centru spremili su se na najgore… A onda ništa. Ni jedne eksplozije nad Moskvom. Ni traga udaru. Računalo je i dalje govorilo da su rakete pogodile glavni grad, no vani, u središtu Moskve ništa ne bi dalo naslutiti takav scenarij. Bilo je jasno, uzbuna je bila lažna.

Petrov je prijavio cijeli incident, a istraga je pokazala da je ruski satelit krivo očitao podatke zbog rijetkog fenomena poravnanja Sunčevih zraka na oblacima i putanje satelita.

Petrov je uskoro umirovljen, a doživio je i živčani slom. O incidentu se do devedesetih ništa nije znalo, no u međuvremenu je sve procurilo u javnost.

Nedavno je Petrov dobio i Dresdensku nagradu za mir kao čovjek koji je spasio svijet.

– Ja nisam heroj, Samo sam radio svoj posao. Bio sam na pravom mjestu u pravo vrijeme – poručuje Petrov.

Zanimljivo, iako je spriječio moguću nuklearnu katastrofu, pukovnik Petrov je prekršio svoja naređenja i vojni protokol. Zbog toga su ga kasnije ispitivali nadređeni, a to je, pak, dovelo do toga da ga više nisu smatrali pouzdanim vojnim dužnosnikom.

Sovjetska vojska nije kaznila Petrova, ali ga nije ni nagradila niti mu dala priznanje.  Dobio je negativnu ocjenu i njegova jednom obećavajuća vojna karijera stigla je do kraja. Preselili su ga na manje važan posao, a ubrzo potom su ga i umirovili.

Moja pokojna žena punih deset godina nakon incidenta nije o njemu znala ništa. Jednom me pitala što sam učinio. Odgovorio sam joj: Ništa – rekao je Petrov.

Inače, da je Petrov ispalio nuklearne rakete, stručnjaci tvrde da bi to bio kraj čovječanstva. One koje ne bio ubio udar, umrli bi za šest do osam mjeseci jer bi silne detonacije podigle radioaktivnu prašinu koja bi na nekoliko godina zaklonila sunce i izazvala nuklearnu zimu koju nitko ne bi preživio.

Stanislav Petrov

Izvor: Internet