Otpuštanje projekata
Želim svaki dan napisati članak, ali nemam uvijek inspiraciju. Želim u Split stići za tri sata, a gužva je na autoputu. Želim imati 50 ljudi na bioterapiji, a ljeto je i veliki broj ljudi nije u gradu. Želim se parkirati ispred apartmana, a taman je uletio neki kamion. Želim roštiljati idući vikend, a najavili su kišu i loše vrijeme. Ne znam gdje sam stavio ključeve ili sunčane naočale. Sve navedene stvari mi stvaraju frustraciju u većoj ili manjoj mjeri.
Najradije bih poludio, vrištao, razbio nešto, ali znam da to ne pomaže. I što onda radim? Lijepo se umirim. Izracionaliziram da to nije tako važno. Da će biti bolje drugi put. Već će se to nekako riješiti… I sve to ne pomaže. Preslab je to sedativ za nagomilanu frustraciju. Mogu ja sebi govoriti što god želim, frustracija je i dalje prisutna i želi se izraziti. Odakle to? Kako se tako teško mirim s porazom? Kako to da ne mogu prihvatiti situaciju koja je takva kakva je? Što je uzrok tome? Temperament? Vjerujem da ste primijetili da postoje ljudi koji se teško uzbude zbog takvih stvari. I vjerojatno ste primijetili da postoje i oni drugi koji lako upadnu u frustraciju.
U koju vrstu spadate? Nedavno sam čuo priču o jednoj kreativnoj igri iz poslovnog svijeta. Jedna osoba priča priču, stvarnu ili izmišljenu, a druga osoba sluša i povremeno kaže “NE”. U tom trenu osoba koja priča mora izmisliti novu priču. Npr. Išli smo u kino i bilo je sunčano vrijeme, nakon toga smo krenuli na ručak i jeli ribu. U ovom trenu druga osoba kaže “NE” i prva osoba mora promijeniti zadnji dio priče i onda to može glasiti da nismo išli na ručak i jeli ribu, već smo išli na sladoled. Cilj ove vježbe je povećati kreativnost, odnosno tražiti druga rješenja kad život pred nas postavi zid. Možemo mi glavom lupati u njega i tako nanositi sebi bol ili možemo potražiti drugi put.
Što kad mi država ne daje mojih 20lp za litru mlijeka više? Idem li opet traktorom na cestu i prolijevam mlijeko kao i prošlih 10 godina prije, a bez ikakvog efekta, ili se sjetim prodavati mlijeko na mlijekomatu. To je kreativno i konstruktivno rješenje. To je traženje drugog puta kad vidim da poznati put (koji ni prvih deset puta nije radio) i dalje ne radi.
Što mogu učiniti u danim okolnostima? Okolnosti su takve kakve jesu. Neke ne mogu promijeniti. Što mogu učiniti da mi život bude bolji ili barem manje neugodan? Što da radim ako mi osoba prvo kaže da će me voziti u Split u 15h, pa za pola sata kaže da može tek u 16h, a onda se javlja u 16h i kaže da ne zna kad će krenuti, jer je zapela u gužvi. Za popizditi, jel da? Pogotovo ako Vam je važno stići u određeno doba. Naravno da sam na kraju odlučio otići na autobus. Što kad osoba kaže da će napraviti večeru u 20h, a kad dođem pitati u 20h kad će biti gotovo kaže da je bila u gužvi i da tek sad pravi večeru. Moram napomenuti da sam jako nervozan kada mi fiziološke potrebe nisu namirene. Nakon toga kaže da će biti u 21h, a na kraju ispadne u 22h. Opet sam se domislio brzom rješenju i pojeo nešto prije. To mi se činilo najoptimalnije u takvim okolnostima. Dočekao sam večeru i pojeo je. Šutke. Mislim da bi puno bolje bilo za mene i onog tko je radio večeru da sam mu rekao da je seronja i da mu to nije ok. Ispričavao se i častio vinom, ali sad vidim da mi je ostala u tijelu frustracija. I desetak ovakvih situacija u kratko vrijeme vidim da su mi napunili tijelo i sustav frustracijom.
Mislio sam da mi je poruka iz ovih životnih situacija naučiti brzo reagirati i otpustiti stvari, ali budući da se nastavljaju ponavljati očito tu ima još nešto. A to je frustracija koju si nisam dozvolio osjetiti jer sam “prebrzo” pronalazio rješenja ne dozvoljavajući si stvarno osjetiti što se događa i tako nesvjesno gomilao frustraciju.
Što sad? Ako ovog nismo svjesni kad se kontejner za frustraciju prepuni, počnemo pucati. I najčešće naš naboj pogađa krivu metu pa stradaju nevini. Prijatelj, partner, djeca ili roditelji dobiju po glavi. Za sitnicu ili bez ikakvog povoda, umjesto neodgovornog vozača, preležernog konobara, bahatog kamiondžije…
Niti u jednoj situaciji nisam nikome ništa izgovorio, a sad vidim da sam trebao, barem u nekim. Bilo bi korisno za obje strane. Meni da ne gomilam frustraciju, a drugoj osobi da dobije do znanja da to što radi nije ok.
Zašto tako teško otpuštamo stvari? Zašto zapnemo da nešto mora biti onako kako ja želim, kad ja želim, a znamo da to nije moguće? Ili ne znamo? Ponovni povratak u djetinjstvo može rasvijetliti ovaj mehanizam frustracije i neodustajanja. Dijete u jednom trenu počne imati želje. Nešto mu privuče pažnju. Gle mamin novi iPhone! Baš je super i baš ga želim. Mama može misliti da taj novi iPhone nije baš najbolja igračka za njeno dijete. Dijete je malo, ima snažnu želju i ono ne zna odustati. Naš je zadatak kao roditelja da mu pomognemo u tome. Dijete piči impuls i ono to mora imati, mora imati sad i ne zna kako odustati. Dijete nije loše, niti tvrdoglavo, jednostavno ne zna odustati. Nema taj mehanizam razrađen.
Kako ga razraditi? Kako pomoći sebi i djetetu u ovakvim situacijama? Opisat ću najčešće oblike hendlanja s ovakvim situacijama. Dijete nešto želi, a roditelj kaže Ne. Dijete počne plakati. Počne nas prati krivnja i damo djetetu to što želi. Druga situacija. Dijete nešto želi. Mi kažemo Ne. Dijete počne protestirati, a mi se počnemo derati na njega, ponižavati ga. Sram te bilo, vidi kakav si. Ne smiješ se ljutiti… Djetetu je ionako teško i traži našu pomoć, a mi udri po njemu. Jasno vam je da niti jedan niti drugi mehanizam nisu dobri i ne pomažu djetetu. Prvi ga uči manipulaciji i tome da suzama i protestom može dobiti što želi. Život će mu kad tad pokazati da to nije tako i neće se moći nositi s odbijanjem, porazima i prekidima koji su sastavni dio života. Drugi način poručuje djetetu da je loše, da nema pravo na sebe i svoje osjećaje i želje i opet mu ne pomaže razviti mehanizam odustajanja i prihvaćanja.
Što bi onda bilo zdravo? Dijete ima pravo na svoje želje no to ne znači da mu želje trebaju biti ispunjene (za razliku od potreba). Kad čuje Ne, prirodno je da će protestirati. Ako smo odlučili da iPhone neće dobiti, onda tu odluku trebamo provesti do kraja. Dijete počinje protestirati sve jače. Ostajete dosljedni svojoj odluci, ali ostajete tu uz dijete. Ne odbacujete, ne kritizirate. Dozvoljavate mu da izrazi svoj protest. I unatoč tome što mu nećete dati iPhone, tu ste za njega, s njegovom frustracijom i boli koja se iz ljutnje pretvara u tugu i jecaje. I ovdje ste mu potrebni kako bi ga zagrlili i utješili. Ponavljanje ovog postupka omogućava djetetu da nauči odustati. Iz stanja uzbuđenja i „moram to imati“ dolazi do opuštanja u vašem zagrljaju i do učenja kako prihvatiti “neprihvatljivo”. Kasnije u životu znamo se nositi s porazom. Lakše odustajemo kad vidimo da stvari ne idu. Prekidi, otkazi i događaji na koje ne možemo utjecati nisu devastirajući po nas.
Želim za kraj spomenuti i drugu krajnost. Zbog nepodnošljive frustracije kad nešto ne možemo imati, neke stvari si uopće ne dozvoljavamo osjetiti. Onda uopće ne pokazujemo da nam je stalo do nečeg ili nekog. Odmahnemo rukom i kažemo da nas nije briga. Kao i u svemu drugom, tako je i ovdje prava mjera na pola puta. Dozvoliti si osjetiti želju, kako bi mogli stremiti k tome i kako bi nas pokretala. Odnosno osjetiti bol ukoliko ne možemo imati i na kraju odustati i potražiti drugo rješenje kad vdimo da to nema smisla.
Autor: Dane Cvijanović,
